Evo nas na trgu našega najvećega grada, došli smo opet u inspekciju da vidimo naše koji su se odmetnuli s otoka, i njihove, da se malo usporedimo. Probijamo se kroz gužvu između adventskih kućica i htjeli bismo pojesti baš svaku kobasicu koju susrećemo na putu, a njih je toliko da nam se vrti u glavi. Neki osjećaj ushićenosti i zavisti nam se miješa u plućima, hladno nam je isto kao i drugima, ali isto kao i drugi, ne odustajemo od te sigurnosti grupiranja. Ne priznajemo to sebi, ali znamo da bi bilo dobro ovdje i ovako živjeti. Opraštamo i razumijemo svakoga tko je tako odlučio. Opet nam pada na pamet onaj cinik sa susjednog otoka koji viče da bi odmah napustio svoj škoj, samo da se nije tu rodio. Ali mi dobro znamo da nam je tragika glavno oružje i odmah nam to potvrđuje dobar i pošten poznanik s kojim, naslonjeni na visoki stol ispred jedne od bezbroj drvenih kućica, ispijamo toplo vino koje nikada nismo voljeli. Nakon pitanja zašto gubimo vrijeme ovdje, odmah se raspituje za sve mogućnosti preseljenja na otok, jer ovdje više ništa nema smisla. Mislili smo do tada da smo mi jedini pravi vlasnici nezadovoljstva i plakanja, i odmah ga iskreno počeli nagovarati da zaboravi na taj neumni korak, nabrajamo mu sve mane takvog samotnog života, ali on nas gleda u čudu i odgovara da ne može vjerovati da toliko pljujemo po stvarima za kojima svi teže. Pokušavamo ga uvjeriti da ti njegovi svi ne teže za onim što imaju drugi i što ne poznaju, nego za pronalaženjem onoga što su izgubili i to prepoznaju, a u trenutku kada pokleknu, zamišljaju tuđi raj kao spas.
Vidimo da mu nije drago što ga poistovjećujemo sa sobom, ne može se tako lako pomiriti s činjenicom da mora ostati ovdje i boriti se na svome. Tko zna kako bi taj naš umni i bezizlazni razgovor završio da se nisu počeli oko nas skupljati njegovi i naši prijatelji i poznanici, među kojima je bio i jedan naš posebno dragi jedriličar koji je u oduševljenju, nakon nekoliko čaša toplog crnog vina, maštao o tome da jednoga dana na svome brodu okupi sve otočke osobenjake i dobro se, skupa s njima, zabavi. Zahvaljujemo mu na tom budućem uzvratnom gostoprimstvu, jer smo se mi već s ovima ovdje dobro zabavili. Ne čekamo da vidimo da li ih je to pogodilo, plaćamo svoje i odlazimo ne gledajući nikoga i nikome ne dajući milost da nas vidi ranjive. Lutamo dalje po tom šarenom svijetu i izbjegavamo sve koji bi se mogli čuditi zašto smo ovdje.
Sutradan smo na našem usamljenom otoku, obilazimo vinograde i maslinike i pokušavamo odvagnuti mogu li oni nadoknaditi osjećaje koji su nas prožimali kad smo prolazili kroz šumu adventskih kućica, zamišljamo kakav bi to osjećaj bio da nismo zaboravili ponijeti dvije kobasice i pojesti ih na hladnoj zemlji. Zbunjeni, bježimo od odgovora, spuštamo se prema rivi nasred koje se netko sjetio postaviti i ukrasiti malu drvenu kućicu u kojoj se može pojesti kobasica i popiti toplo vino. Ushićeni pijemo i jedemo, presavijamo se od smijeha kad kažem da nas je više nego za onim stolom za kojim smo jučer stajali, gubimo se u toj gužvi, u tom malom otoku na otoku.
