Tako smo mi te naše prve turiste odmah počeli gledat kao fameju koja se vratila na more, iako nam još nije bilo jasno zašto su morali otići.
Dobro se sjećamo ljetne večeri kad je naš nono iza kašuna u konobi, u kojem su stajale mriže, izvadio prašnjavu i od moljaca već pomalo načetu sliku jaslica, pažljivo je skinuo iz okvira i omotao u cijelu Slobodnu, smotao je i zatvorio u škafet sa starim ribarskim alatom za krpanje mreža, a u taj isti okvir ugurao blistavu sliku dolaska Hrvata na more, koja je unutra ušla kao da je rađena po mjeri, makar je bila samo poklopac Krašove bombonijere koju su nam naši prvi gosti donijeli iz Zagreba. Još smo bili dite bez velikih znanja, pa smo tu njihovu sliku povezali sa njima i pitali ih di su ostavili konje i onu lipu robu. Otac me pogladio po glavi i objasnio mi da to nisu oni, nego naši zajednički pranonoti, koji su davno umrli, ali njihove slike moramo višat po zidu da ih ne bi zaboravili, baš kao i ona slika njegove none i nonota šta visi poviše njihove posteje, ne radi lipote, nego da ga podsjeća od koga smo svi nastali. Tako smo mi te naše prve turiste odmah počeli gledat kao fameju koja se vratila na more, iako nam još nije bilo jasno zašto su morali otići (…) Više pročitajte u 272. broju Mora.
NAPISAO Senko Karuza
ILUSTRACIJA Tisja Kljaković Braić