“A i mi smo se malo čudili kad smo shvatili da nam fali netko tko nam je cijeli život išao na živce…”
Našoj teti koja je cijeli život provela pred televizorom gledajući serije, plačući nad njima i zbog nas kad smo htjeli promijeniti program, kupili smo veliki novi televizor i montirali joj ga u sobi, jer je toliko onemoćala da se više ne može došetati do kuhinje i uživati u našim svetim ručkovima.
Naša žena je hrani i pazi, okreće i pere što joj nije nimalo teško jer je još pri sebi, a i mi smo malo odahnuli, jer smo otkrili da se na televiziji ne prikazuju samo serije. Ali naša teta, kojoj je likar nekidan izvadio krv koja je pokazala rezultate u strogim granicama normale, kao kod maloga diteta, kaže, sve je stabilno, dobro, može ovako još sto godina živit, stalno plače i ne želi gledat televiziju. Da šta će njoj serije, nije ih nikada zaozbiljno niti gledala, samo je htjela biti blizu nas i slušati kako se svađamo i vičemo jedni na druge, imala je svoje mjesto u kužini i znala je da je to njezin život.
A i mi smo se malo čudili kad smo shvatili da nam fali netko tko nam je cijeli život išao na živce. I već neko vrijeme jedemo bez gušta, svako malo se netko sjeti kako sad ona gore u svojoj sobi čami i plače, a da je nitko od nas nije napao ili promijenio program. Ni mi više za ručkom ne gledamo televiziju i zato je tišina sto puta gora, kao da je netko umro i moramo jesti u najdubljoj koroti. (…) Više pročitajte u 271. broju Mora.
NAPISAO Senko Karuza
ILUSTRACIJA Tisja Kljaković Braić