‘Kakvo ti je to putovanje na kojemu nisi upozna niti jednoga čovika iz mista u kojem si bio, pitanje je možeš li uopće i zapamtit kako se to misto ili škoj zove’
Znaš li ti nono, kaže naš najmlađi dok smo ručali ispod smokve u dvoru, da su krave najveći zagađivači na svitu i da one proizvode više ugljičnog dioksida kada prde, nego svi auti zajedno. A ko ne bi toliko prdija od tolike travurine, kaže nono. Je, ali znaš li ti da bi mi mogli spasit naš planet kad bi prestali gojit te beštije i kad bi svi postali vegetarijanci. Nono ga pogleda ispod svog oštrog oka i čudi se kako može bit toliko glup, kao da nije od njegove race. Sinko moj, kako ne možeš malo promislit o tome što govoriš? Kad bi deset milijardi ljudi jelo samo verduru, oni bi od te travurine prdili isto kao i te krave i svit bi isto tako propada kao i sad.
Da ne govorimo o tome kakav bi to svit bio bez beštiji, u kojem bi živili samo ljudi i trava. Čime bi se ta trava hranila? I kakav bi to obid danas bio bez ove pečene teletine? E, baš si pravi konobar, ništa ne misliš, samo pamtiš gluparije. A ovo šta ti je isprid nosa ne možeš vidit. A šta mi je to isprid nosa, pita najmlađi konobar, bez ponosa, koji je odjednom negdje ishlapio, oštrim i mladim zubima kidajući komad pečene brižole. Da šta, odgovara nono kroz ljutiti smijeh, eto ti ih dole vezane na rivi, na stotine glisera i jahti koji voze ljude da samo na dvi ure popiju piće i pojedu svoje suhe sendviče, da mogu reć da su negdje bili, a i oni jadni dobro znaju da nigdje nisu ni krenuli ni došli ni bili, samo su se vozili po moru i proizvodili taj tvoj dioksid, a da ne kažemo koliko ga ovdje po zahodima i po moru ostave. (…) Više pročitajte u 273. broju Mora.
Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić