“Poslije mene, kad više ničega ne bude, moja će dica iz Beča bukirat našu kuću za cilo lito, kao atrakciju u kojoj se nekad živilo”
Evo su sinoć došli pčelari na otok pituravat svoje košnice i uređivat đardine ispred kuće, minjat vodu i klor u bazenima i dogovarat se s našima tko će to liti prat i redit, dočekivat i ispraćat goste, govori nam jedan dok zajedno gledamo u one bijele lego-kocke na tri kata usred mista koje su se poslagale prošle zime i svečano se pustile u rad, i to tako da su zasjenile i pokrile sve što smo ikad imali i izgradili.
Lijepe, uredne i lepršave, samo što ne polete, jasnih oblika i jedinstvene sezonske namjene, kocke koje sliče na košnice, a i prinosi su slični, sezonski, obilni i jednokratni, jedinstveni, odmah su zasjenili one naše jadne i bidne kamene kuće i crvene krovove koji sad izgledaju kao gusto stisnuta sirotinja u nekoj velikoj nevolji, naseljena sa čeljadi koja se cijeli život trudi ugrijati te debele, hladne zidove i priskrbiti za se malo topline i užitka. (…) Više pročitajte u 270. broju Mora.
Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić