Kaže nam jedan šta po cile dane šeta po rivi i gleda da mu što ne promakne, da se sprema invazija Iraca na otoke, jer da su plaće i manće u turizmu koje se ovdje raširilo tako da se uskoro ni sunce neće vidjeti, toliko narasle da su veće i od njihovih. A i naši su im zauzeli skoro sva mjesta tamo gore, tako da sad ionako moraju svoju sreću tražiti negdje drugdje. Kaže taj kako samo ludi čovik ne bi došao raditi na otok preko ljeta: imaš posao, spavanje i hranu i sve to samo za osam sati rada, a poslije kupanje i ljenčarenje do mile volje. Dođe ti to kao neki aktivni odmor s kojega odneseš doma i neke lipa pineze.
Nikada nismo bili protiv nikoga, ali isto pitamo toga našega što ako se tim Ircima svidi život na otoku i što ako se odluče ovdje trajno nastanit? Šta će onda biti s nama? Koje ćemo poslove onda mi raditi, kad je to ionako sve što nam je ostalo.
Kao prvo, uči nas taj mudri čovik s rive, nije to jedino što nam je ostalo, nego je to jedino što smo stvorili. A one druge koji su stvoreni i završili škole za nešto drugo smo potirali ili su sami pobigli, jer nisu mogli više gledat kako iz dana u dan prodajemo i gasimo sve ono što nije turizam. Evo, pogledaj rivu, kaže, sve neki nepoznati ljudi, nemaš više gušta prošetat i popričat s nekim, a kamoli se sprijateljit, jer taj je već za pola ure na nekom drugom otoku. Tako da bi, moj brale, bilo dobro da ti Irci ostanu, ako bi to tili. Sigurno ti je teško zamisliti da bi zimi imao s kime popričat i prošetat, bogati, radi toga bi se isplatilo i engleski naučit. Jer ti Irci, bogati, to su ti isto otočani i oni će uskoro, kao i mi, ostat bez svega. I onda je dobro da se i bidni malo pomišaju. E, bogati.
I stvarno, gledamo rivu, bogati, i ne vidimo nikoga poznatog. Pitamo se zašto smo uopće izašli. Hvatamo pogledom konobare kako lete oko stolova i već zamišljamo kako bi bilo lipo da su to ti Irci koji bi ostali na škoju. Sada bismo ih sve poznavali od prošle zime koju bismo zajedno prebacili preko leđa i mogli bismo ih sada pozdravljat i javljat im se do mile volje, svako bi vidio da nismo sami i da nekoga poznajemo. Barem one naše, radnike i konobare. A i govorili bismo engleski. Svaki bi stranac vidio da nismo stranci.
Vraćamo se našom pustom kalom svojoj kući i razmišljamo o tome šta bi ti ljudi koji bi se trajno naselili na otok radili cijele zime? Da li bi kao i mi grintali i čekali drugu sezonu, jer lita za nas već odavno nema, ili bi se uhvatili nekog drugog, normalnog posla? I koji bi to posao bio, a da ga mi još ne znamo, koji bi se mogao radit zimi, i to još na otoku?
Nije vrag da smo i to zaboravili!
