Svaka vala na svakom otoku ima dvije punte. Ako je u toj vali nastalo neko misto, ili gradić, onda su na tim puntama najčešće smještene utvrde za obranu ili vile za odmor. U našem mistu je obje punte držala vojska i branila nas od mogućih napadača, a mi smo bili stisnuti u mistu i zatvoreni u najvećoj mogućoj sigurnosti. Ništa nam nitko nije mogao. Ali ni mi nismo, zbog žice koja je osiguravala te punte, imali pristupa svojim braniteljima. Tek sad, u našoj slobodi, možemo vidjeti ta dva najljepša mjesta na svijetu i dičiti se time što imamo i što nam je ostalo od naših Austrijanaca i Talijana, Čeha i Mađara i svih onih naših što su naseljavali ove naše prostore, koristili ih, gradili i uljepšavali. Posebnu pažnju poklanjali su ljetnikovcima i utvrdama i sad napokon i mi možemo uživati u njima.
Mogli smo neko vrijeme, dovoljno da se uvjerimo kakvim bogatstvom i ljepotom smo okruženi. Ali kako nismo znali što bi s tim započeli, pogotovo zato što smo zaboravili kako uživati u njima, prodali smo ih Englezima koji su se zakleli i na papiru pokazali kako bi te dvije punte donijele korist lokalnoj zajednici, a i njima koju su sada njen nerazdvojni dio. One više neće braniti misto od neprijatelja, jer neprijatelja više nema, nego će doprinositi njegovom bogatstvu i prosperitetu. Pa su opet postavili žicu da se slučajno unutra ne uvuče neki unutrašnji neprijatelj, kojih je, to je općepoznato, u našem narodu sve više. S tim genijalnim projektom napokon su zatvorili svoj spasilački pohod i sjedinili ga s palačama koje smo im već prije prodali, tako da su sada ravnopravni žitelji otoka. I još više od toga, miješaju se s nama i komuniciraju, najviše preko spremačica i nabavljača, vrtlara i pomoćnika u održavanju tih vila, koji bi bez njih bili gladni kruha i možda trajno napustili otok.
Kad je naš nono, koji sada s dva štapa izlazi na rivu, čuo za tu vijest, odmah se odštapao do općine da obavi s lokalnim vlastima jedan ozbiljan razgovor i spriječi ih da u nečemu ne pogriješe, jer to ne bi bilo zgodno kad su već do sada tako uspješno obavili sve te prodaje i povrate imovine našim narodima koji žive diljem ujedinjene Europe. Kako je svjestan da mu nije ostalo puno od života, a u mistu je veliki problem s grobarima, boji se malo da ga neće imati tko pokopat. Ovaj sada je već najavio da ide u Irsku, jer da je tamo taj posao puno bolje plaćen nego ovdje. Želio ih je uvjeriti da bi najpametniji potez koji bi mogli učiniti sada kad su se napokon riješili svega živog što su imali, bio da prodaju tim istim našim strancima i naše groblje, jer da zašto oni ne bi bili vlasnici i svega mrtvog. Ionako su najveći spomenici na tom groblju podignuti baš njima. Oni bi sigurno pronašli nekog našeg koji bi održavao za njih to groblje jer, kaže im naš nono, morate znati da i stranci umiru. Pa kad se već tako dobro brinu za žive, onda je logično da bi istu tu brigu pokazali i prema mrtvima. A tako bi se i on smirio i možda koju godinu duže poživio, kad bi bio siguran da je u sigurnim rukama.