Svi su ga znali po tome što je išao na ribe po svakakvom vremenu i svoj ulov dijelio na tri jednaka dijela. Jedan dio bi dao galebu, jedan bi podijelio sa svojim mačkama, a jedan bi predvečer odnio u selo svojoj ženi.
I taj je živio u selu poviše naše vale, težak je bio, ali je pred kraj života sve svoje vinograde prepustio prirodi i raznovrsnim travama, najviše bršljanu i trnju. Svakog dana spuštao se pješke do mora i do vale u kojoj su njegovi oduvijek imali kamenu ribarsku kućicu, napravljenu za držanje ribarskog alata i barila u kojima se solila riba. I njegovi su bili težaci, ali su zbog nesigurnosti u prihode koji idu ruku pod ruku u takvim djelatnostima, jer prirodu i bolest ne možeš predvidjeti, sagradili tu kućicu u toj vali radi sigurnosti i dodatne zarade. Oni jedini nisu promijenili kameni krov i napravili od nje apartman. A on je, barba Šime se zvao, koristio to dobro u takvom prirodnom stanju do kraja svog života, kao neki najbogatiji turist koji si to može priuštiti cijelu godinu. Svi su ga znali po tome što je išao na ribe po svakakvom vremenu i svoj ulov dijelio na tri jednaka dijela. Jedan dio bi dao galebu, jedan bi podijelio sa svojim mačkama, a jedan bi predvečer odnio u selo svojoj ženi. Galebovima jer je svoju samoću na moru dijelio s njima, mačkama jer je imao slabe zatvore na kući pa bi ga pojeli miševi da njih nema, a ženi kao nadoknadu za odvojeni život i slobodu koju mu je dopustila. Kad bi taj dijelio ručak s mačkama, mislili smo da se radi o ljubavi kakva se rijetko viđa čak i među ljudima. Skakale bi one po njemu, krale mu iz tanjura makar su imale svoj, a on nikada nije digao glas na njih niti ih udario ili grubo gurnuo, samo bi se ljutio i glasno govorio, ali s blagošću, ma vidi je, imaš tamo svoje, ajde pusti i mene da malo blagujem. (…) Više pročitajte u novom broju Mora.