Obnova i izgradnja
‘Sjedimo zajedno u konobi i kušajemo lanjsko i preklanjsko, Nepalci ulaze i nose gajbe, muljaju i vrte se po konobi kao da je njihova.’
Naš najmlađi se navio za ručkom, nikako da stane i pusti nas da uživamo u spizi na miru. Šta mislite, pita, koliko je u od ovoga što nam je danas na stolu proizvedeno u našoj domovini? Evo, kumpir, selen i karota su iz Egipta, paprika je iz Sjeverne Makedonije, pome iz Italije, kukumari i tikvice iz Španjolske, a ovo jada što još uvik zovemo mesom je iz Njemačke, a možda i iz Argentine. Sjedimo za stolom iz Ikee, teće i pijati su nam iz Švicarske i Češke, žmuli iz Francuske, a ovaj kauč iz Slovenije. Samo su apartmani naši i samo te pineze sa nikim ne dilimo, što znači da smo jedino uspili stvorit nešto dobro protiv čega se vi najviše bunite.
Ako misliš popravljat te stvari, zašto sam ne posadiš verduru, odgovaramo pitanjem, a zemlje imaš toliko da bi moga i ovce držat i za nas i za druge. Da bi on to od gušta, ali mi nismo dovoljno informirani i ne znamo da danas nema radne snage na otoku, morao bi zaposlit nekoga izvanka, a to bi onda opet bilo kako je već objasnio, polovica bi išla vani, drugima, a nama bi ostalo jedva za živit. Hranili bi tuđince, kaže. A ovako tuđinci hrane tebe, tovare jedan nerazumni, vičemo i dižemo se sa stola, a da nismo završili sa ručkom u kojemu smo mogli guštat kao da ga je naša žena napravila od onoga što je našla u vrtu. A on bi mogao jednu sezonu ić radit na neku od tih plantaža vanka, u neku od zemalja koje je nabrojao, pa da se svi mi doma malo i njegove verdure najedemo. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.
Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Tisja Kljaković Braić