Nekidan sam sa svojom tetom koja nikako nije mogla zaspat te noći, gledao neki francuski film koji je govorio o priči jednoga vinara čiji je sin jedinac otišao u bijeli svijet, prekinuo stogodišnju tradiciju, ali se nakon smrti svoga oca morao nakratko vratiti na to krasno imanje negdje na jugu Francuske, samo zato da ga proda i još jednom obezvrijedi obiteljsku ljubav i ulaganje. On je sada poznati svjetski broker koji se kupa u novcu i slavi, zna sve o životu i pravilima, ali ga baš tamo odakle je pobjegao iznenadi saznanje kako ništa dosad nije naučio o ljubavi, ni prema zemlji, ni prema vinu, a najmanje prema ženama. I sve to troje mu se sada ukazuje odjednom i izazove veliku zbrku i nesigurnost u njegovom velikom i slavnom svijetu. I na kraju filma teta i ja zajedno plačemo nad hepiendom, malo zato jer nam je drago što se ta odbjegla duša spasila i vratila na svoje, a malo iz zavisti prema našim životima jer smo ostali uskraćeni za radost povratka, pa nam se ovi naši temelji čine tako teškim i pogrešnim, a oči zasvijetle samo kad gledaju u daljinu.
Naši vinogradi su nas i ove godine iznenadili, kao i svake do sada. Ništa ne stižemo na vrijeme, sve smo stariji, bezvoljniji i sve nam je teže biti sagnut pod suncem, dok zemlja nemilosrdno isparava, a nikako da potpuno ispari, nikako da dočekamo to čudo kad pod nama više neće biti ničega. Stalno nam je ovih dana pred očima slika sretnog vinograda na jugu Francuske i nikako ne možemo dokučiti zašto smo one noći plakali. Odavno imamo to što je mladi vinar ponovo zavolio, isti mirisi, ista jutra, isti susjedi i isti tovari i traktori, isto vino, iako smo uvjereni da je naše ipak malo bolje, a kad bi malo očistili i obnovili konobu da se ne sramimo kad je netko dođe pogledati, bilo bi najbolje. I mi smo kao i on, cile božje dane sami u vinogradu, pričamo s lozom i s tovarom, jedemo u hladu omendula i divimo se svemu što smo toga dana napravili. Kao i on, osjećamo se poput maloga boga kad s toga proplanka gledamo što smo stvorili i što tu našu imperiju još nikakva bolest nije uništila. Navečer nam je isto: sa svojima sjedimo za stolom, vičemo i ljutimo se na one koji nisu toga dana ispunili svoju obavezu, ljutimo se što sve moramo sami, namršteni šetamo našim malim mistom i svima brojimo greške i mane, i našima i fureštima, ispražnjeni se vraćamo doma i grlimo našu ženu koja je isto kao i ta njegova bila mlada i lijepa tako da ništa drugo od nje nisi mogao vidjeti.
I nikako ne možemo dokučiti, ma koliko se naprezali, zašto smo onako plakali i zašto nam sada, kad se toga sjetimo, ponovo suze naviru na oči.
Samo plačemo!