Na vrh nad prostranom creskom uvalom odakle je pucao vidik sve tamo do obala Istre, na tren smo stali i uživali u pogledu. Istezali smo vratove i naginjali se koliko nam je dozvoljavala rastezljivost mišića, ali naše odredište još nismo mogli vidjeti. Valun se skrio duboko u uvali i to na njezinoj zapadnoj obali. Ugledali smo ga kad smo već, tako reći, bili na parkiralištu koje je nad ulazom u mjesto. Uspjeli smo napraviti nekoliko fotografija Valuna upravo obasjanog jutarnjim suncem. Pogled iz ptičje perspektive poprilično je priječila gusta vegetacija tako da bi nam krila i te kako dobro došla. Cesta se strmo spušta do „rive“, a kako tamo ni sada u kasnu jesen nema mjesta za bilo kakav promet, možete zamisliti kako bi to izgledalo ljeti kad bi krenula najezda automobila. Zato svi ostavljaju svoje limene ljubimce pred ulazom u mjesto. Tako učinismo i mi i zaputismo se prema moru.
Pred nama se ukazalo zbijeno „jato“ kuća, „sjedeći“ tik uz more. Sve su uredne, dotjerane, ukrašene zelenilom pa i pokojim cvijetom kojemu ni kasna jesen nije prepreka da pokaže svoju raskoš. Na stablima kakija plodovi su taman počeli mijenjati zelenu u narančastu boju što će biti dodatna dekoracija mjestu. Pred kućama je mali mandrač popunjen brodicama što znači da ima i ribara, a i riba. U istinitost zaključka o ribama odmah smo se i sami uvjerili vidjevši mnoštvo riba tik uz rivu i u mandraču. Poslije smo doznali da brancini i orade, kojih ima koliko poželiš, odlaze u slobodu iz nedalekog uzgajališta. Već smo pogledom potražili klupu na kojoj bismo bar malo uživali, kad iz uličice i preko rive, istovremeno, prema nama hitrim koracima grabili su naši domaćini. Bili su to Marko Krivičić i Ive Mlacović. Upoznavanje je za tren bilo gotovo, a ime Marko više se puta ponavljalo. Ime evanđelista i zaštitnika Venecije ovdje je popularno, uostalom starom selu Bučev, preteči Valuna, prvobitni je zaštitnik sv. Marko. Dok smo još razmjenjivali prve riječi, u mandrač je uplovio brodić sa, rekoše nam, najstarijim ribarom u mjestu, Josipom Surtićem zvanim Bepo. Obožavatelj je „Hajduka“, a ovdje među uglavnom navijačima „Rijeke“ nije mu lako, napose nakon nedavne velike riječke pobjede na Poljudu. Ako je „Hajduk“ već imao punu mrežu, Josip, koliko smo vidjeli imao je praznu! Nikad ne znaš, kad će mreža biti puna, a kad prazna! Inače, u Valunu su četiri profesionalna ribara.
U ovo doba godine od četiri gostionice u mjestu sve su zatvorene. Inače, na jelovniku su im škampi, za koje kažu da je dobar ulov ove godine, riba, školjke, dakako i otočka janjetina. Obično otvaraju za Uskrs, a zatvaraju početkom listopada. Gosti su im pretežno Talijani i domaći, ali i Francuzi i Rusi kojih je svake godine sve više. U Valun dolaze dakako i nautičari. Češće su to vlasnički brodovi, a rjeđe čarteri iz Pule. Iako je ovo velika i na prvi pogled zaštićena uvala, neka vas taj prvi pogled ne prevari! Nautičari su ovdje uvijek na oprezu. Već pri prvom naumu zaputiti se ili ne prema Valunu treba prije svega drugoga dobro proučiti vremensku prognozu. Kvarner je poznat po jakoj buri i u takvim je okolnostima nepovoljno ploviti ovim područjem. Valunski vezovi, odnosno cijela Valunska vala, njezin pravi naziv je Dovica, od bure i tramontane i stvorenih valova nemaju sigurnu zaštitu. Međutim, u slučaju lijepog ili povoljnog vremena i povoljnog vjetra bit će to ugodan boravak. U pitoresknom primorskom, otočkom mjestašcu što se skutrio pod brijegom tik do mora istina nema previše mjesta za vez, ali zato najveći dio dana možete uživati usidreni pred žalom neke od prelijepih uvalica što se nižu u blizini mjesta. Osjećat ćete se kao da je žalo čekalo baš vas.