Tri dana Viške regate zaključuju nautičku sezonu na Visu i premda Pojoda ni zimi ne zatvara vrata mnogim jedriličarima je ovo prava prilika za objed u najboljem restoranu na otoku
Kad vežeš uz višku rivu i hoćeš uživati u ribljem jelu adresa se zna. Pojoda u Kutu. Od kada se Zoran Brajčić, zajedno sa suprugom Vesnom kuharski vratio na Vis 1994 godine, najprije u Lambik a pet godina kasnije u Pojodu, na otoku je visoko poostavljena ljestvica gurmanskih nadmetanja.
U okruženju ljetnikovaca hvarskih plemića koji su se boraveći na Visu natjecali tko će koga bolje ugostiti Zoran je tragao za jelima koja će povezati ovo naše i njihovo doba. I našao ih je u inventivno skrojenoj kuhinji duboko ukorijenjenoj u toj tradiciji dodavši joj i onu iskonsku višku – ribarsku i pojorsku te osoban, moderan pečat.
Tako je u jadranskim gurmanskim razmjerima, Pojoda postala sasvim izuzetno mjesto blagovanja. Okus spize koja se ovdje pripravlja vrhunski je doživljaj i za najrafiniranije nepce, a uz to je potpuno unikatan. Tu se spravlja spiza koju rijetko gdje drugdje možete jesti. Ovakva kulinarska strategija izdigla je ovo mjesto visoko iznad domaćih kulinarskih standarda. Umješnost kuhanja u Pojodi ne potvrđuje se samo u njihovim kulinarskim kreacijama. Možemo je okusiti i u tako uobičajenoj restoranskoj raboti kao što je pečenje ribe na gradelama. I takvoj je ribi okus ovdje bolji nego na većini drugih mjesta.
I nakon što nas je Zoran napustio Pojoda je nastavila utabanim putem. Vesna i sin Marko ni za jotu nisu odstupili od koncepta koji ih je proslavio. Naprotiv, u kuhinju i za gradele stala je nova, mlada generacija željna potvrđivanja i čuvanja vlastitog i viškog identiteta.
Nikad nisam došao na Vis a da nisam sjeo za stol u Pojodi. Pa makar pojeo samo riblju juhu spravljenu onako kako se kod Brajčića doma kuhala kad ni sanjali nisu da će od toga živjeti. Gustu, neodoljiva okusa, punu komadića bijele kuhane ribe, pomalo nalik na bujon.
A gdje su tek predjela po kojima se Pojoda pročula. Luc s kaparima, slanutak s paukom, podušene lignje, polpete od hobotnice, kozice moj nono, marinade… Ili orbiko, bob sa sipom pa pojorski bronzinić, sve spiza viških težaka i pojora koju su jeli u vinogradima. Ako se divite španjolskim tapasima koje ste pojeli negdje uz tržnicu u Barceloni predjela u Pojodi će vam pokazati da se ni mi nemamo čega sramiti. Naprotiv, toliko ukorijenjena u viškom moru i polju, po svemu ih nadmašuju!
Potom slijedi vrhunac u rijetko dobro ispečenoj ribi na gradelama. Bez razlike da li je riječ o škarpinici ili zubaciću, feti gofa, rombu ili kakvom kapitalcu što ga jedva nosiš. Uvijek će ti za stol stići pomalo hrskav izvana i sočan iznutra, topiti se u ustima opijajući te mirisom i okusom ovog božanskog otoka.
A vrhunac vrhunaca je njihov čuveni brujet – najbolja moguća spiza – u koju će staviti škarpinu, jastoga, komadić grdobine, pun i pomalo pikantan. Pa kad ti ga donesu na stol ne znaš što bi radije. Umočio feticu kruha u zamaman toč ili u usta stavio komadić ribe. Zalivši ga gutljajem najboljih viških vina, jer na Visu smo, pa što ćemo drugo. A ako nam je do slatkoga opet Vis. Hib, cviti, paršurate!
Uvijek mi je poseban gušt zaviriti u njihovu kuhinju. Uđite i vi s nama. I guštajte za stolom u Pojodi.