Maškare
“Na kraju kolone je zadnji preostali seljak koji osedlan pomaže svom magarcu da izdrži još malo. Neće dugo trajati. Iza toga pokretni je barbikju sa ćevapima i ostalim dalmatinskim delicijama.”
I mala dica znaju da danas na otocima ne živi nitko osim ono malo staraca kojih je sve manje, popodne možeš vidjeti samo mačke i galebove kako se šepure po rivi i sjede na štekatima koji hvataju ružinu i čekaju lito kad će ih linci opet izglancat. I mi smo izgubili volju ove zime izlazit ispod sulara i razmijenit koju jadikovku sa svojima, jer i naših je sve manje, samo se osmrtnice gomilaju na velikoj oglasnoj ploči odmah pored nas, tako da izgleda kao da je pitanje dana kad ćemo se i mi premjestiti ta dva metra ulivo. Sjedimo doma na kauču i kad se umorimo od televizije, gledamo u prazno i proklinjemo onoga tko se sjetio da mir na otoku ima atribute Raja.
Šta bi sad dali za malo šušura, za malo burdila, za jedno dobro karanje sa prvim susidom, za krv koja navre u mozak nakon toga i učini nas na trenutak živim, nekako vrijednim i pravednim, pravim borcem koji se ima za što boriti. (…) Više pročitajte u 265. broju Mora.
Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić