Konoba Mrčara uistinu je rijetko Robinzonsko okrijepilište za nautičare. Konoba koju na istoimenom nenastanjenom otoku vodi Krešo Glavica zaista izgleda kao da se smjestila negdje na kraju svijeta. Neće taj utisak narušiti niti brojne jahte što plove prolazom Mali brod koji je dijeli od susjedne Prežbe i Lastova u čije okrilje hitaju. Jer otok koji je zaposjedala vojska države u kojoj smo nekada živjeli, otkad ga je pred ljeto 1992. napustio i posljednji vojnik, ostao je pust. Ne računajući najprije splitsku obitelj Pavelin, a potom njihovog zeta Krešu. Koji u par drvenih kućica spašenih od propasti preko ljeta drže mali pansion i konobu.
Spokoj i samoća
Tko su njihovi gosti na spavanju ne znam, ali rekao bih da ih zanima mir i doživljaj spokoja i samoće. A kad smo u pitanju mi koji plovimo, ima nas svakakvih. Naravno, najčešće se na mul s lukobranom (barem nam je nešto vojska ostavila) vežu vlasnički brodovi za koje je vidljivo da su poprilično milja ostavili za krmom. Ali nađe se tu i lijepih novih jahti ili katamarana iz čartera. S mlađim posadama koje su tko zna kako dočule za konobu i otok. I oni požele njime prošetati, sjesti pod strehu, nešto pojesti, provesti mirnu noć pa se ujutro baciti u more, otplivati do obližnjih Rutvenjaka…
Mrčara je inače čudesan otok, divlje nepatvorene ljepote. Nema na njemu ni struje ni vode, a najbliži dućan je u Ublima. Obrastao je gustom borovom šumu što se svugdje spušta sve do mora. Zapadna mu je obala što gleda na Kopište, Sušac i Vis u daljini sura, sva sazdana od strmih nepristupačnih stijena. Jedina uvala na toj strani je Pod Mrčaru. A malo dalje od nje istoimena je hrid na kojoj se gnijezde galebovi. Barke se znaju zaustaviti i u dvije lijepe uvale, Mrčari i Bjelavci s južne strane otoka, no većina prolazi ili zastaje s njene istočne, pitomije strane.
Ima li mjesta za nas?
Konoba je dugo bila neka vrsta tajne iskusnih nautičara koji, jednako kao bivši a ni sadašnji gazda, nisu težili gužvi i stavljanju svake godine dva stola više. Nije se o njoj mnogo pričalo ne zazivajući, ne daj Bože, promjena. Međutim, pročulo se da Krešo nije mogao osigurati stol Jeffu Bezosu i njegovoj, tada još nevjenčanoj Lauren jer je svih sedam stolova bilo rezervirano. No ponudio im je da dođu na piće između objeda i večere. Stigli su, podružili se i popili piće, ali nije to bitno za priču. Bitno je da se na Mrčari poštuje red. Onaj koji je u doba dok smo još bili pitomi i kulturni, bez novopečenih bogataša i turizma na brzinu, važio u svakom našem otočkom portu i mandraču.
Pod Mrčaru
Sidrište Pod Mrčaru, koje zaklanjaju dva Rutvenjaka, Veliki i Mali jedno je od ljepših jadranskih. Zastajali smo na njemu kad god bi se pružila prilika, a nerijetko smo ostajali preko noći. A kad smo otkrili da konobu drže Rada i Branko Pavelin, poznanici iz jednog drugog života, počeli smo navraćati k njima. I objedovati što se tog dana u kuhinjici našlo, bolje reći što su ribari tog dana donijeli. Nisu to bile spektakularne večere niti recepture kakvog natkoga.
Ali bila je friška riba, ulovljena tog jutra, uglavnom na gradele, a ponekad meso. Nisu to morali biti veliki krasni bokuni zubaca, šampijera ili komarči. Bilo je i toga, ali eto, recimo dobro se sjećam četiri krasna i sočna kantara iz doba kad je Rada ostala sama i kad joj je Krešo već pomagao. A onda je otišla i Rada pa par godina nismo dolazili. Do prošlog ljeta kad me Jeff Bezos podsjetio da bih mogao nazvati Krešu i vidjeti ima li koje mjesto za nas. Bilo ga je, doduše dan kasnije nego što smo naumili, ali pride smo dobili i udoban vez zaštićen lukobranom.
Memento Jadranu
Dogovor je dogovor i eto nas malo poslije podne prema mulu. Izveli smo lijepi manevar zaobilazeći jedrilicu vezanu prema glavi pazeći da ne odemo previše u plitko. Krešo je primio cimu i učas smo se našli u njegovom svijetu. Do objeda je ostalo skoro dvije ure pa smo se u društvu Binga, našeg retrivera, otputili poznatim mu putem kroz šumu put sredine otoka. Pola sata opuštajuće meditativne šetnje pa kupanje i skokovi s mula i kristalno čisto more ubili su vrijeme na najbolji mogući način… Razmišljajući usput kako ovakva mjesta valja po svaku cijenu sačuvati. Jer nije ih puno ostalo, a oni su svojevrstan memento Jadranu kakav je nekad bio. Kad je u Kornatima Šporka Mare ugošćavala Švapčiće, kad si u Bristovi na Hvaru mogao sjesti pod odrinu i dobit friganih srdela i čašu dobrog, nepatvorenog domaćeg plavca.
Kao doma
Vrijeme, napredak – ako ga tako možemo zvati – čine svoje i baš zato ovih nekoliko stolova pod strehom s jedinim zidom prema kuhinji prepunim slika i memorabilija ima neku posebnu čar. Sjediš tako, gledaš u milijun sitnica i cvijeće kojima su Krešo i supruga mu Sanja unijeli dah doma u intaktnu prirodu. Uzmeš knjigu s police pa listaš, zavališ se na ligeštul s čašom bijelog u ruci. Čini ti se da je njihova kuća i tvoja. Čak se i naš Bing sprijateljio s Jozom, njihovim samojedom.
Posljednji smo gosti na ručku pa kad nam na stol stigne friška i po zanatu ispečena riba, pomfrit, salata i vino i ekipa iz kuhinje će sjesti do nas. Zaslužili su i oni malo odmora. Dug je dan za njima, a još ih čeka večera. Mi ćemo sljedeću odraditi na Visu u civilizaciji, kod prijatelja u Pojodi. I kazati im kako bi bilo lijepo da jedanput zajedno doplovimo do Mrčare.
