Kamara opskura: Gušti
U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova.
Kao da su nas nekako svi gušti napustili. Ne možemo se naći ni u čemu što radimo, a pogotovo ne u onome što mislimo. Budućnost je za nas nepoznata zemlja, sadašnjost kao da ne postoji, a prošlost smo zaboravili. Kao da ne postojimo. Kaže jedan od mnogih koji se na škoj došao spasit od korone da nikada nije mogao zamisliti da zima na otoku može biti ovoliko lipa. Može izlaziti iz kuće kad i koliko hoće, šetat uz more ili po brdima, sastajat se s domaćima ili s onima koji su kao i on pobjegli iz grada, svaki dan obilazi peškariju i može kupit ribu koju poželi, što preko ljeta ne može ni zamislit, a sprijateljio se i s nekim lovcima pa mu i oni ponekad daju kojeg fazana ili zeca, ukratko, sloboda. E, i još se ne mora dizat prije zore da bi stigao u svoju firmu na vrijeme. Volio bi da uvijek ovako ostane, da je ovdje zauvijek i da može raditi ovako iz daljine. Ništa mu ne bi falilio. Da di mu je pamet prije bila.
Pitamo ga zar mu ne fale prijatelji, kino, kazalište, sve one puste izložbe i eventi di se s pametnima možeš viđat i napričat do mile volje? On nas gleda kao da smo pali s Marsa, zar ne znamo da je sve to samo jadna zamjena za ovakav život koji ima smisla i svrhe, neopterećen stvarima koje ionako ne može imati. U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.