Čim smo se približili plićim vodama počela je tresti svoje haljine i na kraju kao u bijesu da nam govori: “Ne želim ići tamo, ostavite me na miru.”
Iako smo je lijepo tretirali, milovali je i razgovarali s njom slatko te joj se ispričavali, za bilo koju od naših (pretpostavljajući po njoj) mana, osjećali smo da je nepopustljiva i tvrdoglava. Plutali smo satima bez dovoljno vjetra, vode ili goriva i bez motora. Njezina kabina se skoro zapalila. Njezin spinaker se zapetljao. Izvanbrodski motor nije radio, isto je bilo s desalinizatorom, VHF-om, SSB-om, frižiderom i kuhalom. Ući s njom u atole bila je prava noćna mora. Pokušala je sve što je u njezinoj moći da ne uplovi ili ne isplovi. Nošena jakim strujama udarila je u dno u tjesnacu, valjajući se zastrašujuće oštro.
Ne vjerujem u okultne tajanstvene sile, međutim potpuno šokantno, čvrsto vjerujem da je Gipsy na kraju uspjela uloviti nas neoprezne i prevariti nas. Nije nas htjela ubiti. Ona nas je sigurno pohranila gotovo na plaži, ali ne prije nego što nam je mnogo puta poručila: “Napustite me”, što mi nismo razumjeli. “Idite k vragu, dosta mi vas je”, možda je rekla nakon svega! Nismo li bili dovoljno dobri za nju? Nismo li bili njezin tip? Je li ona mrzila cementno postolje u koje je bila zatvorena tako dugo te nam se svetila?
To nikada nećemo saznati. Ima još nešto, za one koji vole priče o duhovima: tri različita “viđenja” registrirana su na brodu. Legenda nastavlja živjeti! Šalu na stranu, evo činjenica.
