Ekologija na kvadrat
“Prvi put smo osjetili da smo napravili nešto dobro jer nismo ništa učinili. Jedino je onaj naš najmlađi i najveći neradnik zajaukao da smo mogli i mi te pineze uzet.”
Naš susid, onaj sa kojim smo išli u isti razred dok je još bilo škole i mogao si nešto naučit o životu, otišao je u penziju kao mladić jer se stalno tužio da ne može dobro disat, da ga duši i da nema zraka. Ali se isto kao i mi dizao svako jutro u zoru i odlazio u vinograd gledat kako drugi rade, jer mu je doktor naredio da mora što više bit u prirodi, među travom i stablima, jer da tamo ima više zraka. Šetao je poljima cijeli život i gledao kako se vinogradi polako zapuštaju, pašnjaci pretvaraju u makiju, a beštije polako nestaju. Ali njemu kao da je bilo sve bolje i bolje. Ne znamo da li je to od toga što mu je makija dobro činila jer je proizvodila više zraka na škoju, ali evo ga danas sa nama, svaki dan je po rivi, smije se i ne tuži se više da ga bilo što duši. Za razliku od većine nas, nije prodavao svoje zemlje jer nije mogao raditi, nego ih je davao u zakup drugima, na lipe oči, tek toliko da starina ne propadne. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.
Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić