Dobro mjesto za umiranje
‘A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše.’
Nekako smo jutros zamišljeni, šetamo sami rivicom ispod kuće prije nego što se napuni dičurlijom i radošću turista koji probijaju uši tako da bi se čovik najradije ubio. Pokušavamo shvatiti sve one puste pametne glave koje su se izredale sa svojim elaboratima o spašavanju otoka ova zadnja tri dana. Litnja. Ponekad bi nam se učinilo da su cilu zimu proveli u mistu, a digod i da su se motali po našoj kužini i miješali nam se u život. Sve oni znaju bolje od nas, i koliko je hektara pod lozom i koliko je pod maslinama, koliko je poticaja dosad došlo na otok i koliko je stranaca kupilo ili izgradilo kuće sa zatvorenim škurama i još za ne virovat, šta će ti investitori dobroga donit otoku.
Jer očito je, kažu, da se bilježi enormno velik broj ljudi koji su investirali u otok i ovdje imaju svoje nekretnine, napredak je i ditetu vidljiv. Barem onoj nekolicini dice koja su još ostala u osnovnoj školi, a koja bi se lako mogla uskoro zatvorit, ali ne zato što neće više biti potrebe za obrazovanjem u svijetu gdje svi sve već unaprijed znaju, nego zato što ih jednostavno neće više biti na škoju. A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.