Poznati slovenski dizajner Andrej Justin opisuje kako se mijenjao nautički dizajn u posljednjih 25 godina
Napisao: Andrej Justin
Foto: Arhiva Autora
Kad sam započinjao svoj put kao nautički dizajner, još nije bilo programa za crtanje. Na fakultetu smo sve crtali rukom, a izračune smo također radili na klasičan način. Godine 1990. kupio sam prvi program za projektiranje trupova i optimizaciju performansi, a prvi čamac dizajnirao sam za Elan – motorni čamac Elan 23 Power. S programom sam već napravio linije, ali tu je priči bio kraj. Dobio sam 2D poprečne presjeke, vodene linije i uzdužne presjeke, a zatim sam ih ispisao komad po komad na A4 iglični pisač, složio ih po stolu i precrtao na paus papir. Tako sam nacrtao linije. Za model za izradu kalupa već sam mogao upotrijebiti crtež rebara iz programa. Sve ostalo radio sam na papiru i u 2D-u.
Najveći izazov u tim danima bio je fairing linija trupa. Trupovi plovila složenih su geometrijskih oblika, osobito na jedrilicama. Motorni čamci nešto su jednostavniji, pa je vrlo zahtjevno nacrtati isti objekt u sva tri pogleda. Na ovaj način smanjuješ pogrešku tako da iz presjeka prenosiš udaljenosti u vodene linije i zatim te vodene linije korigiraš, što je prilično dugotrajan i složen posao jer zahtijeva usklađivanje svih točaka u prostoru kako bi se dobile glatke linije. Nakon toga slijedi ponovni izračun istisnine i težišta istisnine, što je tada zahtijevalo mnogo vremena. Bilo je potrebno nekoliko dana kako bi jedan trup bio približno upotrebljiv. S računalom danas testiram 10 trupova u jednom danu i odmah otkrijem koji je brži. Danas si kao dizajner s računalom i programima mnogo slobodniji. Optimizacija prolazi kroz cijeli proces dizajna i možeš utjecati na sve njegove faze. U posljednjoj fazi također možeš relativno lako zamijeniti cijeli trup. Prije 30 godina morao si iz koncepta odrediti približne dimenzije trupa (težina, dužina, širina…), a ako si ga morao promijeniti, to je značilo mnogo dodatnog posla. Najprije si morao sve precrtavati, što je u usporedbi s današnjim načinom rada u 3D-u nenormalno mnogo vremena. U 3D-u mijenjaš tijela, a nekada smo mijenjali crte. Međufaza je bila 2D CAD kada si trup radio u programu u 2D-u i pazio samo na to da sve dizajnirano odgovara dimenzijama trupa. To je već značilo znatno manje vremena i napora pri dizajniranju. Na taj način dizajnirao sam 1992. godine jedrilicu Val 302.
FastWave 40 – Viharnik iz 1998. godine, usput rečeno, još osvaja regate, a bio je izrađen od epoksija i PVC pjene, nije još bilo karbona, samo kevlar na izloženim dijelovima i staklo. Jarbol karbonski, vodeni balasti, duboka kobilica. Oko 2000. godine cijela barka projektirala se već u 3D-u. Moja prva barka u cijelosti projektirana u 3D-u bila je Maxi Jena 2002. godine, ali još bez VPP programa (Velocity Prediction Program). Njega sam kupio 2004. godine. Ranije, s jedne su strane bili preskupi, a s druge strane još mnogo manje pouzdani. Maxi Jena je još u velikoj mjeri izrađena korištenjem zdravog razuma. Naravno, crtao sam nagnute vodene linije gledajući kako se volumeni prenose prilikom naginjanja naprijed-natrag. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.