Demokracija
“Razmišljamo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio gradnju vinarije na plodnom poljoprivrednom zemljištu, a ipak su tu glupost mnogi učinili.”
Idu nam na živce ovi što ne slušaju likare. Ne samo da znaju sve bolje od njih, makar nisu tu školu ni primirisali, nego su se počeli i otvoreno bunit protiv njih. Jednome smo u butigi rekli da stavi masku kad već toliko kašlje po nama, a on nam je odgovorio da bi, rado, ali je maloprije s njom obrisao guzicu. I da bi i nama bilo bolje da to učinimo. Puno je mekša od papira, kaže. Bit će da njemu još nitko nije umro, mislimo u sebi i bježimo vanka, čekamo da izađe da bi mi ponovo ušli. Gledamo ga kroz veliki izlog zajedno sa drugim gledaocima, promatramo i seciramo njegovo ponašanje među onima unutra koji ga isto kao i mi netremice gledaju. Vidimo da on to osjeća, ali se kočoperi i prsi jer mu godi biti drugačiji i pokazati da je pametniji od nas. Vidiš, kaže jedan do mene, i ovaj je pobiga iz grada misleći da je otok sigurna kuća i da tu sigurno nema korone, pa je jadan zaboravio da je to zato jer se ovdje nose maske. Ma šta tu palamudiš bez veze, kaže mu drugi, kakve veze imaju maske, vidiš da ni oni gore nisu sigurni pomaže li to ili ne. A zašto onda i ti nosiš masku po butigama, pita prvi. Zato da ne budem drugačiji, kad je već svi nose i drže se toga, odgovara suvereno ovaj.
Onaj neprilagođeni je izašao iz butige, prezrivo nas pogledao i pljunuo ustranu da se riješi svega što mu se nakupilo u nosu dok je čekao red, isprsio se kao da je kupio cijeli otok i izgubio se među štekatima. Gledamo u taj hračak ispred naših nogu i mislimo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio nekome da ti pljune pred noge. A ipak nitko to ne radi. Razmišljamo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio gradnju vinarije na plodnom poljoprivrednom zemljištu, a ipak su tu glupost mnogi učinili. Kroz glavu nam prolazi i slika onoga koji je na rivi podigao neboder i svima iza oduzeo pogled, jer za oduzimanje pogleda ne postoji zakon koji bi to zabranio. Sjetili smo se i onog Engleza koji je betonirao svoje žalo ispred kuće i kad se nitko nije pobunio, još ga ogradio zidom. A predvečer sa ženom i psima šeta žalima koji nisu ograđeni. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.
Piše: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić