Sjećam se dobro, kad smo u ljeto ‘94 plovili i planirali do sljedeće sezone pokrenuti More, sidrili smo i tragali za dobrom spizom po usamljenim i tada gotovo posve napuštenim valama. Te sam godine upoznao Tonča Matijevića u Vloki na Paklenima, svraćali smo kod Baina na Žutu, Darka u Strižnji. Blagovali smo kod Frenkija na Lastovu, ugostio nas je u Dubovici Ivo Kasandrić. Moj prijatelj Zoran Brajčić držao je Lambik, lokalčić s par stolova na Visu. Marka Prižmića i Tonča Juricu tek sam trebao upoznati…
Bijaše već tada na malim škojima elitnijih mjesta poput Dagmarice ponad Palmižane za koje je tad kuhao Marinko Jurić, a Đenko donosio najbolju ribu na svijetu. Ali jedno je bilo zajedničko. Svi su se ti lokali držali tradicije i do gosta. Ugođaj je bio domaći, prijateljski i više si imao osjećaj da si došao u dvor susjedu pa su te pozvali da se pridružiš marendi nego da si zašao u restoran. Sa svakim gazdom si bio takoreći na ti. Bilo je vremena za smislen ili besmislen razgovor o ribi, vinu, maslinama, ratu, škoju, Pavarottiju, plovidbama na drugi kraj svijeta koje ćemo za koju godinu, kad sve ovo prođe, ostvariti…
Druga vremena
Malo je od toga doba ostalo. More je okupirano čarterašima, Sailing weekovima, nautičarima iz mode a ne potrebe, svi nešto glume. Ribe ima ali je šest puta skuplja, tamo gdje je moglo sjediti dvadeset ljudi sad ih je stotinu. Gostinjci su postali biznis i ona ljepota otkrivanja ljudi, njihove ćudi što se ćuti i u spizi gotovo je nestala. Rijetki, rijetki ostali su isti kako nekad. Zato se uvijek iznova radujem kad na nekoga takvoga naiđem. Teško mi je o njima i pisati. Nekako se plašim da će zbog toga više svijeta dolaziti k njima. A onda će i oni nužno postajati poslovniji, zauzetiji, užurbaniji i izgubiti onaj čar radi kojeg k njima dolazimo.
Sedmo nebo na Kakanu
Za Slavena Radovčića i njegovo Sedmo nebo na Kakanu stavio bih ruku u vatru da se to neće dogoditi. Zato ću svoje doživljaje i susrete s njim laka srca podijeliti s vama. Na nenastanjenu otoku s dva popularna sidrišta, u uvali Tratica i pod Borovnjacima tri su lokala. Paradiso, Babalu i Slavenovo Sedmo nebo. I dok se prva dva nalaze uz samu obalu, s rivama i bovama tik pod njima, od Sedmog neba nazire se tek crveni krov među maslinama, dvjestotinjak metara od kraja. A da se ne radi o vikendici nego mjestu gdje će vas ponuditi jelom, obavještava natpis na staroj gajeti nasukanoj ponad mandrača gdje se vežu bajboti. Odlučite li se ispitati o čemu se radi, a ja sam o Slavenu znao od prijatelja sa susjednih Kaprija, ništa lakše.
U stilu Robinsona
Ne puše li bura ili ako nije u najavi, brod ćete sigurno vezati na jednu od bova na sidrištu. Pa se lijepo ukrcati u bajbot i ostaviti ga u mandraču. Pa pored gajete s natpisom odšetati putem između dva uredna suhozida uz muziku tisuća cvrčaka, a katkad i slijedeći zvuk agregata. Naravno, ne očekujte ovdje tipičan lokal kakvih je sva sila razbacana uz more. Ali niti da ćete se naći pod jednom od dvije sjenice u masliniku što zajedno s kuhinjom, kominom i šankom u kamenoj kućici tvore Sedmo nebo.
Za šankom, kao izmišljenim da sjednete uza nj, dogovarajući se za objed uz bićerin orahovice ili rakije od šipka, dočekat će vas Slaven s nekim od pomoćnika u kuhinji. Dok tako pijuckajući razmišljate što biste pojeli, pogled vam luta uzorno urednim maslinikom i prostorom u koji ste došli. I odmah vam je jasno da se tu puno truda ulaže i ljeti i zimi da bi sve tako izgledalo i funkcioniralo.
Dida moj
Doznat ćete od Slavena da je sve započelo prije petnaestak godina kad je starom djedovom masliniku u koji je dolazio kao dječak odlučio udahnuti novi život. Za djeda, pomorca s Kaprija, bio je jako vezan. Kad bi se ovaj poslije dugih mjeseci, katkad i godina navigacije vratio doma, dolazio bi iz Splita gdje je živio s roditeljima. Preselio bi se djedu pa bi zajedno radili masline, odlazili na ribe, živjeli životom pravih škojara.
Za kuhara po profesiji s dosta iskustva po okolnim ali i udaljenijim restoranima – kuhao je dvije sezone kod Mattea u Nozdri, par godina u Mačkovoj luli, kod Mazzucchellija na Pelegrinu, pa u Konstruktorovoj menzi u Dubrovniku – dileme nije bilo. Tu će se napraviti nešto gdje će se s brodova iskrcavati radi dobre spize. Pa kako ljudi da bi jeli, moraju i sjesti, posložio je par stolova sa stolicama, svakom od svoje matere, sagradio i uredio kuhinju, dovukao agregat, solare i punjače da bi frižideri mogli raditi i zaputio posao. Naravno, pomogli su familija, sestra, mater i otac i prijatelji… Zaposlio je konobare, sve dobar svijet ali ipak je najviše potegao sam. Oko imena nije bilo ni trena dileme. Ionako su mu doma stalno govorili da živi u snovima, u oblacima sedmog neba.
Što sve može
Jelovnik je složio više prema mogućnostima nego prema sposobnostima. Friška i najčešće vrhunska riba na gradele i na brujet, grdobine ali i sitna plava riba. Tu je i tjestenina s plodovima mora, školjke, riblje juhe namijenjene onima koji na moru jedu sve iz mora. A bifteci i ražnjići “sedmo nebo” s pancetom, paprikom i kapulom, pa ramstek, janjeći i teleći kotleti onima kojima svaka drača smeta.
„Sve je naše, domaće, neću ništa smrznuto da kupujem pa mi se dogodi da nisam imao bifteka dva-tri puta u sezoni, po pet, šest dana. I sireve imam sve naše, s ruzmarinom, tartufima, kaduljom, ovčje, kravlje, imam svoje ulje, sadimo nešto povrća, a štogod kupim. Riba je tu sa Kaprija, iz Šibenika, imam nešto ribara među rodbinom. Liti ih obično dva tri dana unaprid zoven, neko lovi samo brancine, neko samo orade, neko ima nešto landovine, neko tunu ufati. Baš smo nekidan imali tunu, 25 kila je bila čistoga. Uzeo sam 12,5 kili, pa smo svih okrenuli na tu spizu, ne znan da li je osta kil. Gosti su je vidili, slikali, mi in malo pričali, bija je to pravi šou.“
Okusi i ukusi
Kako bilo da bilo, za troje gladnih ono što je ostalo od tune bilo je malo pa smo za gradele odabrali po jednog brancina i šampjera. Moram reći vrhunski ispečene, a dok smo ih čekali, apetit smo otvarali ribljom paštetom, salatom od hobotnice i slanim inćunima. Sve je bilo jako dobro, bogato zaliveno uljem i kvasinom, s kapulom, kaparama, maslinama (inćuni i s domaćim pomama), petrusimulom, bosiljkom, mravincem… Kad bih sam to pripremao, zalio bih snažnijim, djevičanskijim uljem, ali to je više pitanje ukusa i ulja od prošle nesretne godine nego li zaključka. Mladen i ja smo uz to odabrali Matuškov plavac, a Marko otvoreno bijelo. Za vruće poslijepodne bio je to dobar izbor. Naravno, prikladno ohlađen uz dvije boce hladne vode i led kojim nas je Mate uredno snabdijevao.
Što reći o onome što smo pojeli? Oduvijek mi je bilo pretenciozno opisivati okuse u stilu kvazigastronomskih kritičara namnoženih preko svake mjere pa još uz to, zapisivati tuđe recepte. Ako vam se sviđa ovakav tip lokala i ono što se u njemu nudi da doplovite do ovdje, sami ćete zaključiti je li vam to dobro ili nije i procijeniti isplati li vam se platiti tu ribu otprilike kao i u nekoj drugoj dobroj gostionici na moru.
Zalogaj i ugođaj
A mi smo uživali u svakom zalogaju jednako kao i u ugođaju. Na ovakvim mjestima ne možeš očekivati bogatstvo izbora kao u kakvom restoranu s deset ljudi u, po vrhunskom standardu opremljenoj kuhinji. Ali iz onoga što sam mogao doživjeti u dva puta ovoga ljeta, Slaven znade zanat. Sljedeći put kad dođem, a bit će prilike i za to, zamolit ću ga da skuha štogod iz onog repertoara koji čuva za budućnost, kad će dobiti malo više daha da pokaže što sve zna.
Ma može i Bill
„Ima tih stvari ludnica za igrat se – tripice od grdobine, gulaš od hobotnice, punjene pome s plodovima mora, pečene srdele s parmezanom. Pa kupiš tri kila girica i napraviš brudet s time. Volio bi da se sve ovo digne na neki malo viši rejting. Da ja imam malo više vrimena, da mogu hobotnice sušit, prekrasno bi bilo kad bi to uspija napravit. Da doli uz mandrač usidrim jedan ponton, uredim plažicu. Ne triba meni ovdi Bill Gates, nego normalni ljudi s normalnim mogućnostima.“
Svidjelo mi se, moram priznati, to njegovo guštanje kad ugosti dvadesetak ljudi, plati ribare, on i Mate zarade dnevnicu, a gosti odu zadovoljni. I odsustvo svake megalomanije i nervoze ako dva dana zbog bure nema ni jednoga gosta. Ma čim ga vidiš, jasno ti je da se ne radi o tipu koji planira staviti stotine stolica pa im još dodati lounge bar i podgrijavati sendviče i miješati kubanske koktele, nego o nekome tko će se potruditi da ti pripremi pristojan doručak, ručak ili večeru.
To mu je valjda u karakteru, a i spone koje ga vežu s ovim pomalo robinzonskim prostorom tjeraju ga da bude takav. Nije da bježi iz grada, ali Splita mu je dosta mjesec dana oko Božića i Nove godine. Kaprije ga ispune još par zimskih mjeseci o kojima kaže: „Odem malo na lignje, malo u masline, prošetan, uberem šparoga, odem u kapare, malo ljutika, radi se rakija, uvik neko kemijanje, prelivanje, uređivanje. I eto lita i gostiju. Još kad bi se našla kakva dobra ženska duša da mi ogrije srce i rodi dvoje-troje dice pa da i oni jednog dana pomognu da se ova tradicija Radovčića na Kaknu nastavi.“
Bit će i toga, možda već sljedećeg ljeta.
SNIMIO Mladen Šćerbe
