Da ste prije pet godina upitali nekog sportskog penjača gdje je Leonidio, velika većina ne bi imala pojma, što nije ni čudno jer tada je Leonidio bio samo poljoprivredno područje i ljeti atraktivna turistička destinacija na jugoistočnoj obali Peloponeza koja privlači pokojeg jedriličara na putu prema jugu ili turiste željne sunca i mora. U međuvremenu grčki penjači počeli su u suradnji s kolegama iz svijeta uređivati stijene oko Leonidija, ugostili su mnoge svjetske penjačke zvijezde, fotografe i autore po raznim penjačkim magazinima i portalima koji su prenosili glas o Leonidiju kao penjačkoj destinaciji. Slike velikih siga koje vise sa stijena po kojima se penju zgodne cure i dečki, obišle su svijet. Takvu sam jednu i ja ugledala na naslovnici omiljenog penjačkog časopisa Rock&Ice i odmah pomislila: “Wow, gdje je ovo?“ I niti godinu dana kasnije eto mene s penjačkom ekipom u Ateni na putu za Leonidio.
Ekipa su bili Igor Čorko i Dalibor Plaščar te Nastja Davidova iz Slovenije, sve redom dugogodišnji prijatelji i odlični penjači s kojima je uvijek zanimljivo i zabavno. Nastja je jedina profesionalka među nama. Naime Slovenija svoje vrhunske alpiniste zapošljava u vojsci ili policiji. Njihov je zadatak redovito penjati se, ići po ekspedicijama i podnositi izvještaje o svome radu. Stoga je Nastja konstantno na putu po raznim atraktivnim destinacijama, za razliku od nas penjača iz Hrvatske koji stalno balansiramo između posla, obitelji, prijatelja i nedovoljne količine godišnjeg odmora.
Leonidio je udaljen svega 210 kilometara od Atene. Međutim, cesta je prava zavojita uzmorska pa se do tamo vozi oko četiri sata. Kako se Leonidio preko noći pretvorio u destinaciju u kojoj ni zimi ne možete pronaći apartman ako se niste dovoljno rano potrudili, ili barem ne po cijeni prihvatljivoj hrvatskom penjačkom džepu, smjestili smo se u devet kilometara udaljenu malenu, tihu uvalu Sampatiki, na radost Nastje koja se svakodnevno kupala u moru i to po nekoliko puta dnevno. Mi ostali odvažili smo se samo tu i tamo jer bez obzira što more nije pretjerano hladno, ipak je studeni. U Sampatikiju nas je dočekala gazdarica Rena, vrlo simpatična i gostoljubiva gospođa koja odlično govori engleski i svaki bi nam dan ubrala nekoliko mandarina i limuna iz svog vrta. Naravno, i svi ostali gosti u Sampatikiju bili su penjači.
Rena nas je uputila i da se ujutro požurimo u Leonidio na tržnicu koja je aktivna samo ponedjeljkom i na kojoj smo se opskrbili slasnim povrćem i voćem lokalnih proizvođača za sljedećih 10 dana. Bio je to doslovce pun prtljažnik voća i povrća.
Napisala i snimila: Sunčica Hrašćanec