Oni koji odlučuju hvataju se plemenitih motiva ekologije i zaštite mora uglavnom kad valja odvratiti pozornost javnosti od nedaća kojima smo pritisnuti
Napisao i snimio: Danijel Frka
Kada su me iz Mora zamolili da napišem nekoliko riječi o mojem viđenju problematike zaštite podmorja, moram priznati da sam se našao u, kako mi to volimo reći, “neobranom grožđu“. Iako ronim više od 40 godina (već se gotovo i stidim koliko je to dugo, a još me više brine pitanje – koliko ću još roniti?), nitko me do sada nije tražio za mišljenje takve vrste – pogotovo ne za jedan tako renomirani i ozbiljan časopis kao što je More. Moji literarni prilozi u suvremenoj periodici i literaturi uglavnom su se bavili poviješću, potonulim brodovima i podvodnom fotografijom, a vrlo rijetko ekologijom. Pa ipak, nakon malo premišljanja zaključio sam da uz tolike godine ronjenja i svega što sam tom prilikom doživio, vidio i spoznao možda i nije tako teško napisati nekoliko riječi i o ovoj temi.
Je li nas briga za podmorje?
To je po mojem mišljenju danas vrlo aktualno pitanje. U jednoj zemlji u kojoj se već više od dvadeset godina na vlasti izmjenjuju političari kojima je prvi i najsvetiji cilj vlastiti interes kao i interes onih koji su ih postavili na vlast – što zorno dokazuje neprekinuti lanac ministarskih i inih afera koji se niže sve dalje i dalje, ne može se govoriti o ozbiljnoj zabrinutosti za stanje našeg mora i podmorja. Oni koji odlučuju hvataju se plemenitih motiva kao što je ekologija i zaštita mora uglavnom samo deklarativno, i to jedino onda kada treba nekom akcijom, najavom strožih sankcija protiv onečišćenja ili hvatanjem nekog sitnog prekršitelja, odvratiti pozornost javnosti od drugih, akutnijih suštinskih nedaća kojima smo pritisnuti. Ili kada treba iz političkih motiva pokazati da se na trenutak brinu. A onda više ne. Nažalost, to je naša stvarnost.
No srećom, ne možemo reći da tako razmišljaju i svi ostali. Poznajem više sjajnih hrvatskih znanstvenika koji se bave biologijom mora, i koji godinama ne samo da zvone na uzbunu i upozoravaju javnost o onome što se s morem događa, već kroz razne projekte konkretno djeluju u cilju prevencije ili sanacije podmorja, kao što je projekt “Mare Modul“ gdje je niz sjajnih umjetnika izradio tridesetak keramičkih staništa za morske organizme, koje smo potom položili na dno ispred plaže na poluotoku Oštro u Kraljevici. To dokazuju i nedavno pokrenuti pokusi s “presađivanjem“ životinjskih i biljnih vrsta iz zona ugroženih, recimo, nasipavanjem obale radi izgradnje turističkog resorta, na područja čistog mora gdje takve opasnosti nema. Kroz projekt MERCES (Marine Ecosystem Restoration in Changing European Seas), presađivale su se naše najveće i zaštićene, ali ugrožene školjke periske (Pinna nobilis), ali i jednako tako osjetljive crvene gorgonije (Paramuricea clavata) – i to uspješno, što daje nadu da ne moramo sjediti i gledati kako nam život u podmorju propada. Dakle, može se. Neki se brinu, ali one koji odlučuju – u suštini baš i nije briga. (…)
Po povratku s ekspedicije sastavili smo izvješće za Ministarstvo mora. Znajući da bilo kakva zabrana kod Palagruže ribarima nikako ne bi bila “simpatična“, u njemu smo predlagali da se samo jedan manji dio arhipelaga Palagruže, barem jedna hrid, zaštiti od svakog ribolova, a da se dozvoli neograničeno ronjenje, kao i u ostalim parkovima. Odmah nam je rečeno da je u Hrvatskom saboru ribarski lobi toliko jak, da naš projekt, čak i kada bi došao do Sabora u obliku nekog propisa, praktično nema šanse te da ga nema tko podržati. Iako su biolozi spremno podržali našu inicijativu, projekt je arhiviran i vjerojatno i danas skuplja prašinu u nekoj zaboravljenoj ladici Ministarstva. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.
