Iako čitatelji More magazina vjerojatno nisu nikada čuli za francuski par Arnaud Petit i Stephanie Bodet, penjačkom svijetu oni su dobro poznati. Svojevremeno su u 90-ima bili aktivni natjecatelji u sportskom penjanju pa čak i osvajači svjetskog kupa. Danas kao 40-godišnjaci i dalje strastveni penjači putuju po svijetu u potrazi za neotkrivenim zanimljivim stijenama koje uređuju i prezentiraju nama običnim smrtnicima koji volimo s vremena na vrijeme pobjeći od nepodnošljivosti svakodnevice u svijet vertikale. O njima sam često čitala, gledala filmiće njihovih uspona, a prošle sam ih godine imala priliku i osobno upoznati na jednom od njihovih predavanja koje su održali u Zagrebu.
Stephanie i Arnaud vrlo su simpatični, za sebe kažu da su vagabonds de la verticale ili skitnice u vertikali, što i njih i sve nas koji slobodno vrijeme provodimo na vertikalama u bližoj ili daljoj okolici odlično opisuje. S njima sam odmah osjetila povezanost koju bi oni skloni mistici opisali karmičkom, a to je ono što osjećate kad ste s ljudima koje možete razumjeti u potpunosti, koji dijele iste strasti kao i vi, koji su bili na većini mjesta u svijetu na kojima ste bili i vi te se čini da se poznajete godinama iako ste se prvi put susreli.
Na predavanju su kao posebnu poslasticu i mjesto kojem se često vraćaju opisivali otok Korziku. L’île de beauté govorili bi na francuskom koji i zvuči tako da se istog trena poželiš spakirati i otići.
A upravo smo to nas četvero i učinili. Dvije stare iskusnjare, Igor Čorko, ponajbolji hrvatski penjač, hiperaktivac koji se sa svojih 45 godina i troje djece i dalje penje jednakom strašću kao i kada je počinjao prije 25 godina i moja malenkost, koja za penjanje volim reći da je to moja religija. Te nešto mlađi Dalibor Plaščar – Dašo, talent iz Čučerja i 26-godišnji Siniša Škalec, dobrano zaraženi „virusima“ pod nazivom putovanje, alpinizam, big wall, trad climbing…
Ukrcali smo se svi skupa u tri ujutro u Čorkov Volkswagen karavan i krenuli na desetsatni put prema Livornu iz kojeg polazi trajekt za Korziku.
Kada smo se nakon četiri sata vožnje trajektom približavali luci u Bastiji, drugom po veličini gradu na Korzici, shvatila sam zašto Korziku nazivaju planinom u moru. Stvarno sam pomislila da to planina izranja iz mora, a i snijeg na vrhovima pojačao je dojam.
Napisala i snimila: Sunčica Hrašćanec