Otok Žut od vlastele su otkupili težaci i pastiri i dali mu dušu koju njihovi potomci unatoč najezdi nautičara nastoje sačuvati
Svaka plovidba na otok Žut vrati me u mislima tridesetak godina unatrag, na početak devedesetih, kad sam prvi put tamo doplovio. Osupnuo me ljepotom, ugođajem, privukle su me dvije betulice u kojima se moglo štogod pojesti. S početkom rata kad se u ACI-jevu marinu preselila Adriatic Nautical Academy koju je tad zajedno s marinom vodio Damir Miloš a prvi instruktor bio moj gimnazijski sudrug Živko Matutinović, vezao sam na njen gat barem pet-šest puta svake sezone. Od ranog proljeća pa sve do kasnojesenskih kiša. Čak sam i jednu Novu godinu, 1995. tamo dočekao.
ACI marina upisala Žut na nautičku kartu Jadrana
Bijaše to djevičansko doba žutske nautike. Jer makar su otok i njegova sidrišta bili dobro znani nautičarima što su svoja plovila držali u murterskoj, biogradskoj i zadarskim marinama priča se stubokom promijenila kad je u ljeto 1985. godine otvorena ACI marina Žut. Stotinjak sigurnih vezova, restoran, kupaonice, struja i voda počeli su privlačiti mnogo veći broj nautičara − Nijemaca, Austrijanaca i osobito Talijana koji bi ljeti doplovljavali do naše obale. Privlačili su ih robinzonski ugođaj, mogućnost da se osame u kakvoj uvalici čim se odmaknu s veza i Murterini, vlasnici otoka koji su tamo ljeti boravili. Bilo je to vrijeme kad si još mogao sjesti s njima za stol pred kućom i pojesti jutarnji ulov koji su sebi spravljali za objed pa platiti onoliko koliko si mislio da to vrijedi. A onda je došao rat i rastjerao sve koji su tu dolazili uživati. Ne i vlasnike kućica, maslinika, ovaca i pokojeg magarca koji su se nastavili brinuti za svoje posjede i blago. Uglavnom je to bio stariji svijet jer su se mlađi rasuli po frontu.
Ali kako se čovjek na svakakvo zlo navikne a od Žuta do terra ferme punih je osam milja, pa je i to davalo nekakav osjećaj sigurnosti, već dogodine su se na otok počeli vraćati nautičari. I to ponajviše domaći. Privukla ih je velika popularnost ACI-jeve škole jedrenja koja je tih godina bila toliko in da je u nju po poduku morao doći svatko tko je imalo držao do sebe. Na dvotjedne tečajeve stizalo se iz Murtera, a kasnijih godina sedamdeset i pet stopa dugim krstašem ACI No1 što je prošao Withbread iz Opatije pa useljavalo u sobice u marini i na Starkele 34 na kojima se vršila osnovna obuka. Puni zagrebačkih i inih šminkera od kojih su neki tu došli prvi i posljednji put, ali i onih koji i danas plove. Dodamo li im strance, bilo je samo pitanje trenutka kad će se početi pojavljivati prve betulice. Već otprije jelo se kod Baina u uvali Strunac, u Papešama se otvorila Fešta, pa nakon nje Sandra dok je u luci Hiljača u kraku Sabuni Edi Juraga držao po uvali nazvan lokal. Sjeme je bačeno, a ono što je iz njega izniklo pošli smo dva puta prošlog ljeta vidjeti. Na Veliku Gospu i polovicom rujna.
Žut pripada Kornatima ali nije dio Nacionalnog parka
Ali prije negoli uplovimo u Žutsku luku i vežemo na gat marine, malo geografije i povijesti. Žut zajedno sa Sitom i okolnim otočićima pripada Kornatima makar nije dio istoimenog nacionalnog parka. Zašto nije, valjalo bi pitati one koji su prije četrdeset i četiri godine pripremali prijedlog da se u njega uvrste samo takozvani Donji Kornati, odnosno Kornatski i Piškerski otočni niz. Druga dva, Žutski i Sitski koji pripadaju Gornjim Kornatima, ostali su u statusu zaštićenog značajnog krajobraza koji su još od 1967. godine dijelili s čitavim kornatskim arhipelagom. Ali, ovako ili onako, kad jedanput do ovdje doploviš, jasno ti je da je krajobrazno, geološki i strukturno riječ o istom otočju. A kad im se barem malo zavučeš pod kožu, vidjet ćeš da su na isti način kolonizirani i da su im vlasnici isti, Murterini. I da se na njima živi po istom obrascu. Zapravo, za onoga tko tu plovi razlika je jedino u tomu što će u Donjim Kornatima platiti ulaznicu u Nacionalni park, a u Gornjima neće. Strogih pravila ponašanja koja se na kraju svode da ništa što je prirodno ne oskvrnemo ionako bismo se morali svugdje pridržavati.
Svi su kornatski otoci u srednjem vijeku bili u sastavu zadarske komune, a od 1409. pod vlašću Mletačke Republike koja ih je davala u zakup zadarskoj vlasteli, kao neku vrstu nagrade za njihovu vjernu službu i žrtve u mletačko-turskim ratovima. Uskoro se ti zakupi pretvaraju u vlasništva pa čitav Žut, a s njime i Sit, dolaze 1421. u posjed zadarske obitelji Civalelli koja je za njega dala jednu kuću u Zadru. Bi li danas takvu zamjenu istraživao USKOK, ne znam, ali očito su dobili mnogo za malo. Trajao je njihov posjed sve dok im se nije ugasila muška loza kad ih ženidbama preuzimaju druge talijanske vlastelinske obitelji iz Zadra. Oni su ih dalje davali u zakup pastirima i težacima najprije s Pašmana i Dugog otoka, a potom onima iz Murtera i Betine koji su na otoku držali ovce i brinuli se o maslinama i lozi dok su pravo ribolova oko otoka imali Saljani i Ižani. Zakup se plaćao u lirama i obveznim darovima − u jančićima i grudicama sira za Božić i Uskrs.
Težaci i pastiri postaju vlasnici otoka
Nakon propasti Venecije Dalmacija je ušla u sastav Austrijskog Carstva, a potom Austro-Ugarske Monarhije. One su nakanile ozbiljnije oporezovati veleposjednike. Tako se se stvorili uvjeti da otoke otkupe dotadašnji zakupci težaci i pastiri koji su ih do tada obrađivali. Već 1825. kupljen je Sit dok je Žut kupljen 1895. Plaćen je 5500 fjorina. Kupilo ga je osam obitelji iz Murtera i Betine. Pet obitelji Jelićevih koji su bili jedna od bogatijih obitelji toga doba kupile su pet osmina otoka. Dvije su kupile Ježine, a jednu osminu obitelj Šikić. Otok je dogovorno podijeljen kako im se činilo da je pravedno. Okolnih otočići iskorišteni su za dodatno niveliranje, a na kraju se ždrijebalo kome će koji dio pripasti. Kupovalo se na dug pa su novi vlasnici otoka otplaćivali svoje posjede dvadeset, trideset pa i četrdeset godina. Ali, čim su ušli u njihov posjed, i mladi i stari, svi koji su motiku mogli držati u rukama, preseljavali su se u razdobljima povoljna vremena na otok. Gradeći suhozide, krčeći šikaru, sadeći vinograde i maslinike. Spavalo se po pastirskim bunjama i rijetkim kućicama dalje od obale. Ali otok je počeo nalikovati onome što danas vidimo kad mu prilazimo.
Do Žuta se lako doplovljava
Žut je za nautičara smješten gotovo idealno. Do njega je lako doploviti iz bilo koje marine smještene između Zadra i Šibenika. A onima koji plove od sjevera prema jugu Jadrana ili obratno nalazi se na glavnom je plovnom putu. Oni samo trebaju odabrati u koju će otočku uvalu pristati. Najviše je tih mogućnosti na ovom dvanaest kilometara dugom i dva širokom otoku uz pitomiju, nižu i razvedeniju kopnu okrenutu obalu. Uz nju su i Murterini nakon kupnje počeli gradili svoje kućice. Obično ovdje, a tako smo učinili i ovog puta, najprije uplovim u Luku Žut. Ona je jedan je od većih jadranskih zaljeva, s kraja na kraj mjeri više od milje i pol. I makar je prilično otvorena prema sjeveru, u njenih šest krakova uvijek se nađe neki koji pruža zaštitu po vjetru koji u tom času puše. Njen zapadni krak zauzeo je 450 metara dugačak betonski pristan ACI-jeve marine s dvadeset metara dugim servisnim molom.
Tu se lijepo može vezati više od stotinu brodova pa smo to učinili i mi. Kad ima mjesta na izbor a puše jugo bolje je odabrati južni dio marine, a za bure sjeverni. Marini pripada i petnaest bova usidrenih pod poluotokom Ražanj što taj dio luke štiti se sjevera. Vezali uz pristan ili za bovu, na raspolaganju su vam blagodati civilizacije. U marini su restoran, kupaonice i skupi market, a na pristanu struja i ograničena količina vode. Na Žut nisu dovedene ni voda ni struja s kopna. Zato svakog jutra između 8 i 12 sati te poslijepodne od 18 do 24 u marini radi dizelski generator. Vodu s kopna dovozi vodonosac. Dovoljno da se dopune baterije, laptopi i na miru istušira.
Poslijepodnevna pentranja
A što raditi kad s broda iziđeš na kopno. Ako ti nije bilo dosta kupanja, ovo je pravo mjesto. Između pristana i obale dvadesetak je metara pa oni oblikuju pravi mali bazen. Idealan za skok u more u ljetno predvečerje ili jutro. Da ne bi bilo problema s izlaskom iz mora na nekoliko mjesta postavljene su stepenice po kojima se lako popneš natrag na pristan. Nikad ne propustim niti penjanje na 163 metra visok Tvrdomešnjak, vrh što se uzdiže zapadno od marine. Do njega vodi par staza. Bilo bi lijepo kad bi barem jedna od njih bila markirana, a sve kreću iza nastambi marine. Do vrha će vam trebati dvadeset minuta do pola sata, ovisi u kakvoj ste kondiciji. Prolazit ćete najprije kroz posljednjih godina dobro izraslu borovu šumu, a potom tipičnim kornatskim kršem.
Može vam se dogoditi, kao meni ovog ljeta, da naiđete na veliku crvenkastosmeđu ili sivu zmiju, ali nema straha. To je zmajur (malpolon monspessulanus), jedina poznata zmija koja živi u Kornatima. Bezopasan je za ljude i kad vas ugleda najradije će pobjeći u kakvu kamenu gomilu. ali pokušate li ga napasti ili hvatati braniti će se. Sreli ga ili ne, kad se jedanput uspnete na vrh, uživat ćete u jednom od najljepših jadranskih pogleda. A ako ste stigli kad sunce tone u more, tamo iz Proverse opalit će vas romantika! Rosso di sera a Kornat vam je kao na dlanu. Pod vama zapadna i južna žutska obala, bacite li pogled put zapada gledate Dugi otok, Lavdaru i puste otočiće. Malo sjevernije pogled se spušta na Bizikovicu, a preko nje na Sit, pa iza njega na Pašman i Ugljan… A sve puno jedara, brazdi motornih jahti i glisera.
Na vrhu nećete biti sami. Najveća je gužva u kasno poslijepodne. Tada se ovdje uspentraju čitave posade pa i čitave grupe nautičara s čarter-flotila. Padaju selfiji, obiteljske i grupne fotografije, slažu se oni meni nerazumljivi tornjići od pločasta kamena, upisuju imena. Pola toga će nestati do sljedeće sezone, ali neka se zna da su bili tu. Radije uživam u pogledu. Potom standardna večer u marini. Večera na brodu ili u novom restoranu i baru N 20 koji je zamijenio onaj koji je ovdje više od dvadeset godina vodio Romano Milun. Čitav prostor je preuređen, izgleda onako malo više fancy nego ranije. Ali po popunjenosti terase očito je da privlači nautičare s vezanih brodova. Isprobao sam ga ovog ljeta i zaključio da je solidan. Jeli smo odličnu buzaru od netom ulovljenih velikih škampa, crveni i crni rižot. Posluga je bila dobra i brza. Mlada vlasnica i chefica Monika Ninčević očito zna što radi.
Večera u restoranu Fešta
Ipak, ovog se rujna odlučujemo protegnuti noge i posvetiti se Fešti, restoranu s južne strane marine. Ona je od male obiteljske konobe otvorene u ljeto 1993. izrasla u mjesto vrhunske gastronomije i pravi nautički centar. S broda do tamo nam je šestotinjak metara, stazom uz more, a ponegdje i po hridima. Hodajući do tamo prolazimo uz još jednu konobu – Sandra. Nju je otprilike u isto doba kad je krenula Fešta otvorio Damir Božikov sa suprugom po kojoj lokal nosi ime. Sandre više, nažalost, nema među nama, a Damir, po profesiji ribar, nastavlja s konobom. Ispred nje je lounge bar i šezdesetak metara dugačak ponton. Na koji se, kad se lijepo poslože, može vezati dvadesetak brodova.
U Fešti srećemo Krešimira Mudronju koji danas vodi brigu o žutskom obiteljskom posjedu. Namjerno kažem posjedu jer restoran je samo jedan njegov dio. Onaj koji nas možda najviše privlači. Ali pred njim su riva, ponton i vezovi. Malo istočnije je sidrište na koje imaju koncesiju. Uz obalu je i veliki lounge bar a malo ponad nje šatori za glamping. Sve to okružuje ogroman maslinik, a čitav posjed je pristalo prostoru oblikovan. Restoran je pun, a na rivi više od dvadeset jahti. Većinom su to vlasnici, tek tri velika katamarana u čarteru. Prepoznajem i par lica sa susjednih vezova iz marine. Razgovor s Krešom ostavit ćemo za sutra, a mi sjedamo za stol. Stiže jelovnik i vinska karta koje se ne bi posramio niti kakav pariški ili rimski restoran s barem dvije Michelinove. Nismo gladni, prezalogajili smo ploveći od Betine do Žuta. Zato ih molim da nam donesu nekoliko predjela po izboru, a potom ćemo tri rižota. Crni od sipe, crveni od škampi i bijeli s kozicama. Pit ćemo pošip, Krajančićevu Intradu.
Konobarska recitacija
I dok smo se malo okrenuli oko sebe, popili aperitiv uz onaj welcome zalogajčić, stižu naša predjela. O, majko moja, čega sve tu nema. Molimo konobara da nas malo upozna sa sadržajem, a on krene recitirati. Tu su domaći škampi, marinirani u limunovom soku i maslinovom ulju domaćem. Ovo je riblji carpaccio od kovača, crni tartuf, grožđe, kadulja, smokva, motar, pinjoli, rikula. Imate i tunu u tri kombinacije: carpaccio, sashimi sa soja umakom i tataki sa wasabijem. Još su tu morski pas a la pršut, sami smo ga sušili i dimili i jadranska lignja s rajčicom. A ovo su kozica ovdašnja marinirana i škampi u limunovom soku i jogurtu s krastavcima te domaća marmelada od naranče i kapule. E, kad nas je tako lijepo podučio napravili smo par fotografija i krenuli u ekspediciju istraživanja okusa. Nema smisla da pokušavam opisati kako je izgledala jer to je nemoguće. Kazat ću samo da smo uživali i stalno govorili jedan drugome – daj probaj ovo, uzmi ovog psa, odličan je… I tri rižota koji su uslijedili bili su na istoj razini, bogatog okusa i mirisa, al dente skuhane riže.
Tko je sva ostavio trag
I druženje s Krešom, koje je uslijedilo sutradan uz doručak i oteglo se do debelo poslije podne, teško je prepričati. Taj četrdesetogodišnjak, nesumnjivo dio modernog svijeta i razmišljanja, istodobno je istinski ukorijenjen u žutski i murterski kozmos. Dok govori o ljetima koje je kao dječačić ovdje provodio spavajući u sobi s bakom i djedom, tvrdom radu kad je svaka, pa i njegova nejaka ruka morala pomoći graditi rivu i obrađivati maslinik, iz njega pršte emocije. One su generator i pokretač svih događanja, želje da nastave ono što su im pređi započeli na novi način. Priča o ocu Mirku koji je, posudivši pjate i teče, dočekao da mu prve večeri kad je na kućicu stavio natpis Fešta na večeru dođu tri Talijana. O želji da se svake godine nešto nauči, bude bolji. O ljudima koji su im pomagali, rođaku Miljenku Kurkutu, koji je tu kuhao desetak godina. Pa o Zoranu Jajcu, jednom od ponajboljih hrvatskih chefova, koji je u pet godina što ih je s njima proveo ostavio dubok trag i doprinio da dosegnu današnju gastronomsku razinu…
O želji da u vremenu kad je marketing zavladao svime ostanu originalni, dosljedni i autentični na otoku na kojem se više ne može živjeti od stoke i maslinova ulja. Pa je i njihov veliki maslinik što se prostire ponad restorana s uredno održavanim oblicama i spomenik nekom prohujalom vremenu. I ljudima koji ni slutiti nisu mogli da će ulje dobiveno iz plodova maslina koje su sadili biti brendirano Isola Sonti i posluživano na stolovima uglednog restorana.
U zaštiti Strunca
Puno bi se toga još moglo kazati o Fešti, ali ovo je priča o Žutu, pa ću dio doživljaja ostaviti za neku drugu priliku. A mi idemo dalje žutskom lukom. Do Žešnje Smorašnje i par kućica Jelićevih. Tamo žive Srđan Jelić i žena mu Milka, jedini stalni stanovnici otoka. Htjeli bismo ih susresti, ali nema šanse. Nekoliko puta ugostili su novinare, a rezultat onoga što su vidjeli objavljeno bio je takav da su našu profesiju prekrižili jedanput zauvijek. Poštujemo njihovu robinzonsku privatnost i plovimo dalje ka istočnom dijelu luke koji štiti dugi poluotok Strunac. Prolazimo uz Babin bok, još jednu ubavu uvalicu, pa stižemo do sidrišta pred konobom Bain u sjevernom kraku. Tu su i mali mandrač i rivica na koju se može vezati nekoliko brodova. Za ostale je namijenjeno dvanaest bova. Nema li na njima mjesta, sidro se može baciti i pred uvalom Saručica, malo južnije. Kod Baina sam dolazio još u doba Nikole i Šimice Kožulić, djeda i bake današnjih gazda. Nikola je ribario, a Šimica kužinavala. Bili su poznati po molima pečenim na gradelama, a sjećam se i ribarskih brudeta, školjki, janjetine. Tri stola ispred kuće i desetak katriga. Tako je to bilo. Pa je stigao sin Vjeko i Helena, a danas je u akciji treća generacija. Njihova djeca Stipica i Nikolina. Izmijenio se i ugođaj, stiglo je par kućica za goste, bar uz žalo, čak i bazen, ali i dalje se tu dobro jede.
Maslinici
Žut je poznat po maslinama i dobrom ulju. Maslinika, manjih i većih, i danas ima na svim stranama otoka, ali sad smo došli na onaj njegov dio gdje ih je najviše. Prekrivaju gotovo čitavu prevlaku koja se prostire prema luci Hiljača pa se od nje dižu prema uzvisini Vela Grba, a gdjegod nastavljaju i dalje po hrptu otoka spuštajući se nekoliko stotina metara prema drugoj obali. Iznenađujuće je koliko su dobro održavani. Masline rastu u ogradama, suhozidom ograđenim krčevinama. Nerijetko su uz njih i pastirski stanovi ili manje kamene kuće u kojima se živjelo dok su se obavljali radovi u polju. Dok tu prolaziš, ne možeš a da se ne upitaš koliki su trud generacije siromašnih težaka uložile u taj uvijek neizvjesni ishod uroda. Pa i ove godine, kad je ploda na njima mnogo, dugotrajna suša učinila je svoje pa će i ulja nakon berbe biti malo.
Uvala Hiljača
Do Hiljače krećemo sutradan, nakon što smo još jednu noć proveli u marini. Plovimo prolazom između otočića Maslinjaka i rta Strunac. Nastavljamo uz obalu pa opet prolazom između Žuta i otočića Gustac stižemo do cilja. Uvala ima tri kraka, Sabune, Dragišinu i Pristanišće. U njima je i najviše kuća na otoku, barem tridesetak. Tu se nekad najviše dolazilo i boravilo. U svakoj od njih je mandrač zaštićen s jednim ili više kamenih mulića. Najveći je u Pristanišću gdje je i najviše kuća i odakle vodi put ka Grbi. Nautičari, robinzonski turisti i izletnici okupiraju i ovu uvalu. Od njih žive konobe u svakom kraku, radi njih su se usidrili pontoni i bove.
Najstarija je Žmara u Sabunima, nazvana po obiteljskom nadimku gazde Edija Jurage. I njega smo odavno obilazili, još dok je kuća bila prizemnica, a na teraci tek dva-tri stola i klupe. Kuhinjski repertoar bio je skroman, ali jela se friška riba spravljena po domaći. Sve u svemu dobro. Kuća je dobila kat, na terasu što se pruža tik do mora može sjesti pedeset i više gostiju a na mandrač se nadovezuje ponton. Uz Edija rade sinovi Frane i Luka, a ugođaj je i dalje onaj stari, kurnatarski.
Nećemo o ručku
Na objedu ne ostajemo, odlazimo do Pristanišća, vežemo za bovu i pravac konoba Trabakul. Želimo vidjeti kako je tamo pod novim gazdom koji je naslijedio bivšeg vlasnika Nebojšu Jukića Betravu. Uz mulić se lijeno povlači magarac, njuška Tomos 4, što ga je netko skinuo s broda. U mandraču par gajeta, a na pontonu pred konobom mali Azimut i dvije jedrilice u čarteru. Opis ručka preskačem, izbor lokala bila je greška, ne želim kvariti dobro raspoloženje. I večeras ćemo spavati u marini. Ali umjesto da se u nju vratimo istim putem kojim smo došli, oplovit ćemo otok.
Lagano, malo na motor, a malo jedreći jer puše lagani maestral. Do gata marine ravnih je sedamnaest milja. Najveći dio plovit ćemo uz nerazvedenu, slabo zaštićenu i uglavnom nenastanjenu obalu, s manje raslinja. Do krajnjeg jugoistočnog rta, Lopatice nešto je više od tri milje. Nenastanjene uvalice kraj kojih ćemo proći, Smokvena, Pečena i Kujkovica nisu naročita sidrišta, ali plovite li manjom barkom pogodne su za zastanak i kupanje. Najbolji zaklon i sidrište je u prolazu između Žuta i Žutske Abe. Za one koji vole osamu, poput posada dviju jedrilica na koje smo naišli, to je dobar izbor.
Žutski kanal
Prošavši jugoistočne rtove Žuta, ulazimo u Žutski kanal. Obično ćemo i u doba najvećih ljetnih gužvi tu naići na manje brodova u plovidbi. Na njegovim obalama je malo zakloništa pa većina nautičara plovi Kornatskim kanalom ili sjevernije od Žuta. Uz obalu ćemo vidjeti tek pokoju kućicu. Sve zajedno jedva ih je desetak, a najviše uz uvalu Podmuravnjak koju štiti rt Škrovada, dobar zaklon od maestrala i tramuntane. Još ih je par u uvalama Kovačev stan, Maslinovac i Bodovac. Najljepša, nenastanjena i vrijedna zastanka je Jagodnja, zaštićena od svih vjetrova osim juga. Tu se valja usidriti, vezati krmom za kraj, pa otplivati do lijepog žala u dnu uvale i provesti dan.
Pinizel i Bizikovica
Koliko god kanal bio negostoljubiv kad su u pitanju sidrišta i zakloni, toliko će jedriličarima biti po guštu. U njemu obično puše barem kakav vjetrić, od opasnosti je svega jedna hrid, Kalafatin, pa jedrili oni uz ili niz vjetar na volju im je sva njegova širina. Tako smo ga i mi, iskorištivši lagani maestral projedrili i obišavši poluotok Bodovac uplovili u Pinizel. Veliku uvalu, izloženu zapadnim i sjevernim vjetrovima otočić Pinizelić dijeli na Gornji i Donji. Nekada mi je ona bila jedan od ljepših žutskih kutaka. Krasni maslinici što se spuštaju do mora, svega nekoliko kućica i mandrači pred njima stvaraju osobit ugođaj. Bilo bi bolje da ga nisu narušile novije i prevelike gradnje. No unatoč tomu, ako je vrijeme povoljno, vrijedi se i ovdje usidriti i plivati u kristalno čistom moru. Tko želi može i u restoran na obali pred kojim je ponton na koji se moguće vezati.
Prije povratka u marinu uplovili smo još i u Bizikovicu, široku uvalu izloženu sjeverozapadnim vjetrovima. Lijepo sidrište, desetak kuća u jugoistočnom kraku i maslinici ponad njih. Sve baš kako ovdje treba biti.
Za oproštaj, blagdan sv. Križa
Žut je, makar ga u sezoni posjećuju tisuće nautičara i na njemu uz goste borave i brojni Murterini, gotovo nenaseljen otok. Ali potomci onih osam obitelji koji su ga otkupili od vlastele kojoj su služili snažno su i duboko uz njega vezani. Potrefilo se da je dan kad smo naumili otploviti bio jedan od onih kad to svjedoče. 14. rujna je blagdan sv. Križa kojemu je posvećena jedina crkva na otoku. Započeli su je graditi početkom prošlog vijeka njegovi novi vlasnici, ali je nisu uspjeli staviti pod krov. Dovršena je skoro stotinu godina kasnije, 2011. godine i od tada se 14. rujna u njoj održava misno slavlje. Uvertira u njega je pristajanje gajeta, trabakula i drugih brodica kojim vjernici stižu iz Murtera i drugih žutskih uvala u Pristanišće, pa potom polusatni uspon do skladne crkvice na brdu ukrašene mozaikom slikara Mile Skračića, okružene maslinicima. U njoj za oltarom tri svećenika, u crkvi uglavnom žene, ostali oko nje. Tu su na svome i tako će ostati.
Krcamo se na brod, u kanalu je jugo, dižemo jedra i odlazimo. Doći ćemo ponovo, tu imamo prijatelje.
Napisao Braslav Karlić
Snimili Mladen Šćerbe i Braslav Karlić
Originalno objavljeno u Moru, LISTOPAD / STUDENI 2022., broj 268