Sedam dana proveli smo na pet riva i sidrišta ovog otočja. Da smo imali još koji dan više ne bi bilo na odmet.
Plovidba put dalmatinskih pučinskih otoka uvijek me ispuni nekom mističnom emocijom. Valjda me vrati u doba kad je sve na njima bilo drukčije. I mirisi, i voda iz gustirne i škojari koji su se zaustavili u nekom drugom vremenu nenagriženom navalom turista i blagodatima civilizacije. Na Lastovo i Vis, jer o njima je prije svega riječ, bili su dodatno “zaštićeni“ zagrljajem JNA koja ih je jedva puštala disati.
Pa i kad je taj stisak početkom devedesetih zauvijek nestao, trebalo je vremena dok su, svaki na svoj način prodisali. Nije to išlo jednostavno, a mi nautičari često smo im bili jedina nada i oslonac. Ono malo radnih mjesta što su im trebali nadomjestiti gubitak slobode nestalo je, a novo nije nastajalo pa im nije ostalo druge nego prihvatiti cimu i na svaku rivicu vezati kakvu jahticu, a na teracu iznijeti stol i par katriga i eto nam svijetle budućnosti.
I malo po malo počelo se tu naveliko doplovljavati. Sve su to popratila otvaranja desetaka konoba i restorana i sve više sve skupljih vezova na rivama. Pojavile su se agencije za rentanje i preprodaju svega živoga, puno dobrog vina i što sve ne. Vis je u toj preobrazbi otišao najdalje dok je Lastovo, zahvaljujući većoj udaljenosti od dalmatinskih centara ipak sačuvalo malo mira. Pa se u njegovim lukama i zaljevima i u srcu sezone dade naći mjesta bez prevelike gužve. Bio je to jedan od razloga da i mi početkom kolovoza provu usmjerimo ka tom otoku i njegovu arhipelagu.
Park prirode
Doplovili smo s Korčule, iz Pupnatske luke. Dan je bio bez trunke vjetra pa smo ostali uskraćeni za lijepu traversadu pod jedrima Lastovskim kanalom. Devet milja laganog motoriranja do Donji Školji iliti Lastovnjaci, kako ih službeno nazivaju, prošlo je učas. Prisjetio sam se svog prvog dolaska ovdje, doduše iz Vela Luke, na jednoj điti udaljenoj sad dobra četiri i pol desetljeća, s tek par barki na moru, kad sam ovdje dolazio u ribolov.
Onako kako sam nekad lovio parangalom mogu zaboraviti. Otočje je 2006. godine proglašeno Parkom prirode i u njegovom akvatoriju nama koji doplovljavamo dopušten je ribolov samo uz kupljenu dozvolu koju izdaje Park prirode, a parangal i mreže nisu dozvoljeni. Može se loviti kančenjicom, panulom, odmetom i podvodnom puškom na strogo određenim lokacijama. A i uplovljavanje u prostor parka valja platiti, doduše ne pretjerano. Najbolje i nešto jeftinije je to učiniti na web stranicama Perka. Proglašenje otočja parkom prirode bio je važan korak u očuvanju njegove bioraznolikosti i čini mi se u građenju svijesti otočana da ga se može sačuvati bez da ga se upropasti nakaradnom gradnjom, a da se na njemu istodobno može živjeti.
Lastovci
Prvi doticaj s otočjem bili su Lastovnjaci na kojima smo namjeravali ostati dva ili tri dana. I to najprije na sidru u krasnoj laguni između Saplun i Mali i Veliki Arženjak. Lastovnjaci ili Donji Školji u koje spada trinaest otočića i par hridi i Vrhovnjaci koje čine sedam otočića i nekoliko hridi zajedno se nazivaju Lastovci. I jedna i druga skupina bogata su ribolovna područja. Oni su i stanište na kojem se gnijezdi 70% populacije Sredozemni galeb u Hrvatskoj.
Kako smo im se približavali sve smo bolje vidjeli petnaestak jarbola koji su izvirivali preko Arženjaka. Izgleda da je sidrište prilično napućeno. I bilo je, kad samo uplovili i bacili sidro i vezali krmom za kraj pod Mali Arženjak našli smo se u društvu ravno dvadeset i pet jedrilica i katamarana. Još desetak brodica bilo je usidreno s druge strane plitke prevlake što spaja Saplun i Mali Arženjak. A brodovi su i dalje pristizali. Ipak bilo je mjesta za sve i sljedećih par sati proveli smo u kupanju na jednom od najljepših jadranskih sidrišta.
Carpe diem na bovi
Uprava parka prirode ovdje je usidrila i dvanaest bova, zapravo parova bova. Na njih bi se trebalo vezati provom i krmom. To je nonsens na sidrištu koji će valjda ispraviti do sezone u kojoj ćete vi možda do ovdje doploviti. Uprava Parka zabranila je slobodno sidrenje ali toga se očito nitko ne pridržava. Zato se dogodilo da je i navečer ostalo na sidru desetak brodova kad je većina ostalih otplovila. Ali ona dnevna gužva je prestala i pravo uživanje moglo je početi. Naigrali smo se picigina na pješčanoj pličini uz Saplun, iskrcali na Mali Arženjak, prošetali pod borovima Sapluna, porazgovarali s rendžerima parka prirode što su navratili predvečer i uživali u večeri na brodu u osami Lastovnjaka.
Na ovakvim mjestima dan ne može započeti drukčije nego jutarnjim skokom u more. Učinili smo to i mi sutradan odmah ujutro pa još jedanput ponovili isto što smo radili čitavog prethodnog dana. Carpe diem. Usput smo otkrili da na Mali Arženjak, koji smo dan ranije dobro prehodali, ima i ljetnih stanovnika. Par ogromnih jaraca i nešto koza dovedenih na ljetnu ispašu. Dobro da se s njima nismo dan ranije sreli na kakvoj stazici koja vodi kroz makiju. A nešto ljetnih stanovnika ima i u dvije, tri drvene kućice na Saplunu.
Sidrišta za sladokusce
Definitivno je ovo sidrište za sladokusce. Ne bih ga mogao nazvati posve sigurnim jer je usred mora i otvoreno sjevernim vjetrovima, a i za jakih maeštraluna ili juga otočići koji ga štite nisu dovoljno veliki da bismo bili posve mirni. Ali u uobičajenim ljetnim okolnostima ili za rujanskih utiha sidrenje je više nego udobno.
Na Lastovnjacima je još jedno lijepo sidrište u istočnom dijelu prolaza između Stomorina i Češvinica. Do njega smo ovog puta samo doplovili bajbotom. Ovdje smo tek nešto više od milje udaljeni od krajnjeg istočnog lastovskog rta. Ali osjećaj je kao da smo usred ničega, izgubljeni na pučini. O tome ne treba pričati, vrijedi doživjeti. Inače, najbolje se ovdje usidriti po sredini između dva otoka, na dubini od deset do petnaest metara, pa se onda vezati krmom za Češvinicu. Prolaz između Češvinica i Stomorina pjeskovit je i dubok tri metra pa se kroz njega može ploviti bez straha.
Lučica
S Lastovnjaka, ne uputite li se do Vrhovnjaka, možete otploviti put južne obale otoka i Skrivene luke. Ili se otputiti ka njegovoj sjevernoj obali, gdje se točno negdje po sredini usidrila Zaklopatica. Uvalica zaštićena istoimenim otočićem, nekada je bila ribarsko mjestašce. Posljednja tri desetljeća prometnula se u najpoznatije otočko gastronomsko nautičarsko odredište. Od Sapluna do Zaklopatice ravnih je pet milja. Usput se plovi uz malo pitoreskno, negdašnje ribarsko naselje točno podno mjesta Lastova.
Ime mu je Lučica i baš tako izgleda. Na tamošnju rivu rijetki se nautičar zaputi. Na onoj s istočne strane uvale ima i dubine i mjesta za vezati dvije jahtice. U Lučici je restoran Lučica u kojem se dobro jede. Ugođaj ugode ipak može pokvariti loše gazdino raspoloženje. Do Lučice se možete prošetati i vežete li se dvjestotinjak metara zapadnije u Sv. Mihovil. Iza više od stotinu metara dugog lukobrana što su ga sagradili Talijani tridesetih godina prošlog stoljeća. Iz Sv. Mihovil ili iz Lučica lako se uspeti do Lastova.
Zaklopatica
Nije to teško učiniti niti iz Zaklopatica, milju udaljene. Od nje do Lastovo vodi dva i pol kilometra duga cesta što dijelom prolazi kroz borovu šumu. Zato će šetnja i za najvećih ljetnih vrućina biti ugodna. U Zaklopatica, doslovno zaklopljenu otočićem što je štiti, uplovljava se u pravilu istočnim, širim i dubljim prolazom. Onaj zapadni širok je svega dvadeset metara i u njemu je najveća dubina samo 1,4 metra.
Ne tako davno gotovo sve kuće bile su uz rivu pod zapadnom obalom. Ali posljednja tri desetljeća malo po malo sagrađene su uokolo čitave uvale. Gotovo svi vlasnici kuća uz obalu sagradili su pred njima male rive i usidrili muringe. Nautičarima je ostavljeno dvadesetak vezova u zapadnom dijelu rive. A tu je i petnaest parova bova koje je usidrila uprava Parka prirode. Zato se u Zaklopatica u pravilu nađe mjesta i u srcu sezone.
Triton, najbolji restoran na Lastovu
Većina nautičara, kako rekosmo, dolazi ovdje ne samo radi sigurnog veza nego i radi pet restorana i konoba u uvali. Zato su njihove rive dobro popunjene. Na njima se priključuje na struju i može se natočiti voda. Uz neke su sagradili i kupaonice i toaletne prostore. Dva najbolja i najstarija restorana su Triton i Augusta insula, oba na južnoj obali uvale. Triton Tončija Jurice, naš je favorit otkad smo ga ima tomu više od četvrt stoljeća upoznali. Tamo smo se i ovoga puta vezali. Restoran je pravi obiteljski. Tonči, vitalni sedamdesetogodišnjak i supruga Nađa i dalje pomažu ali vođenje restorana preuzeo je sin Ljubo sa suprugom.
Svi zajedno spadaju u onu ipak rijetku vrstu ugostitelja koji se nakon nesumnjivog uspjeha nisu ni trunkicu opustili. Njihov je restoran vrhunski u svakom pogledu. Od slasnih jela koje spravljaju, uvijek bogate ponude ribe i rakova, do ugođaja i odlične organizacije. Znalo mi se dogoditi da sam kod Tončija navratio kad je na rivi bilo vezano desetak velikih i skupih jahti. U lokalu bi se izmijenile dvije garniture gostiju, ali nikad nisam imao osjećaj da su u panici. Da vlada nervoza ili da se nekom gostu nisu posvetili kako valja.
Bilo je tako i ovoga puta. Tonči nam nije dozvolio da išta osim vina izaberemo sami. Na stol su stizale same delicije. Sladili smo se polpetama od sipa, gamborima, tunom s povrćem, salatom od bijele ribe… Potom je uslijedio veliki finale kad su na stol stigli jastog, kirnjica i škarpina s gradela. Naravno sve vrhunski spravljeno i ravno iz mora.
Lastovo
Doći bilo gdje na otok, a ne poći u selo kako ovdje zovu mjesto Lastovo bio bi grijeh. A Zaklopatica je idealno mjesto za to. S Tončijevim autom stigli smo tamo učas, obnovili malo brodske zalihe u dućanu, a onda prošetali mjestom. Rijetko lijepim i zanimljivog urbaniteta. Nastalim na osunčanoj strmoj padini zaklonjenoj od gusarskog pogleda s mora. Gdje se, ponad plodna polja kuće amfiteatralno nižu u redovima jedan iznad drugog. Lastovo je skladno mjesto, s lijepim gdjegod i znalački obnovljenim kućama. Krase ih znameniti lastovski fumari s krunama pri vrhu tako karakteristični za otočko graditeljstvo.
U mjestu koje je nekad brojalo tri tisuće duša danas stalno živi tek tristo pedeset ljudi. Doduše, ljeti to nećete osjetiti. Mnogi Lastovci rasuti Hrvatskom i svijetom dođu na mjesec ili dva na otok, a tu su i turisti pa je u mjestu živo. Par kafića je puno, može se jesti u dvije konobe, Fumari i Bačvara i u par seoskih domaćinstava. Tu je i vinarija mladog vinara Lukše Hropića. Ljeti ima ljudi, organiziraju se večeri glazbe, prezentacije običaja, degustacije vina, koncerti klapa… Ali već početkom rujna slika se drastično mijenja. Srećom, turizam, osobito nautički, danas su garancija da život na otoku ni zimi neće prestati. Moglo bi tomu pomoći i 46 polja na otoku (jednak broj kao i otoka u arhipelagu i crkvica na otoku). Ona ipak nisu posve zapuštena i njihove plodove danas nautičari i turisti što dolaze na otok sve više traže.
Poklad
Osim ljetnih događanja Lastovo je znamenito i po Pokladu. To razdoblje pučkog ludovanja i zabave, bježanja od vjerske i građanske stege datira još s početka 14. stoljeća. Spominje se 1310. godine u Lastovskom statutu kao Carnevale. Doba kad se zabavljalo i opuštalo, dobro jelo i pilo radi čega su stradavali brojni janjci i kozlići. Kao i drugdje, pri kraju zime bilo je idealno vrijeme za pučko ludovanje pred korizmu i proljetne radove u polju. Ono kulminira spuštanjem Poklada niz Pokladarevu gržu uz pucanje bombi, a potom paljenjem na Dolcu.
Taj običaj evocira Maursku opsadu Lastova 1483. godine. Po predaji Lastovci su zarobili glasnika kojeg su Mauri poslali da im prenese poruku da se predaju bez borbe. Lastovci iz generacije u generaciju na specifičan način obnavljaju sjećanje na taj događaj. O njemu danas brine udruga Lastovski Poklad. Pokladni običaji započinju svake godine 17. siječnja na blagdan sv. Antuna balom. Završavaju nakon pokladnog utorka Čistom srijedom.
Korita i Kručica
Iz Zaklopatice smo se zaputili dalje ka zapadu, put otoka Prežba i Mrčara. Prežba, koju Pasadur spaja s Lastovom štiti dvije otočke najveće luke. Mali i Velji lago, a Mrčara što se protegla još zapadnije od Prežbe s njom zajedno čini prolaz Mali brod. Ali do tamo je još dalek put. Valja najprije proći uz dvije lijepe uvale na sjevernoj strani otoka. Tik uz Zaklopaticu je uvala Korita. Zavukla se u kopno skoro četiri stotine metara i pruža dobru zaštitu po svakom vremenu osim po buri. Sidri se na pjeskovitu dnu i sidro dobro drži. Nije baš naročito posjećena i onaj tko zastane u njoj ima veliku šansu biti na osami.
Nešto je posjećenija znatno veća uvala Kručica pola milje zapadnije. I ona je zaštićena od svakog vjetra osim bure i tramuntane. Dobro je sidrište, ali tek ako se približite kraju jer u vanjskom dijelu je preduboka za bacanje sidra, a valja i paziti na podmorski strujni kabel. U nju se najviše dolazi radi dva lijepa žala idealna za kupanje s kraja.
Mali Lago
Ploveći dalje približavamo se ulazu u luku Mali lago. Prepoznat ćemo ga po otočiću Veli Maslovnjak što se nalazi točno preko puta ulaza u nju. Uplovivši pejzaž uistinu počinje nalikovati jezerskom (lago), a visoka makija i borova šuma spuštaju se do same obale. Zbog toga je i nenastanjena uvala Borova u zapadnom dijelu Malog laga posve zaslužila ime. I u njoj se može sidriti po svakom vremenu osim po buri.
Okrenemo li pramac broda na lijevo uplovit ćemo u istočni krak uvale koji se kao i rt koji ga štiti naziva Prehodišće. Na obali je sagrađeno nekoliko kuća. I tu se može sidriti, ali želimo li biti dobro zaštićeni uplovit ćemo dalje prema Pasaduru. Tu je najsigurniji, ali i najnastanjeniji dio ovog dijela otoka. Na obali Prežbe nastalo je pravo malo naselje. Na zapadnoj obali mještani su uredili rivu i ondje vežu svoje barke.
U kolovozu se ondje u pravilu nađe mnoštvo Talijana s gumenjacima, katkad tako velikima da na njima i spavaju. Pravi će se nautičar ovdje nastojati usidriti između dvije obale. Ako to učini bliže Pasaduru, sidro će biti na dubini od 6 metara. Ode li malo istočnije, mora pustiti dovoljno lanca za dubinu od 17 metara. Dno će u oba slučaja biti uglavnom pjeskovito, a vi ćete se osjećati kao da ste usred mjesta. Bit ćete na sigurnom u svakom slučaju. A ako ne gazimo više od metra i ako nam nadvođe nije više od 2,5 metara možemo ispod mosta preploviti u Velji lago.
Mrčara
Ali mi ovaj put nismo ni uplovili u Mali lago već smo zaplovili ka Mrčari. Oduvijek mi se sviđalo sidriti pod tim otokom. Jedanput smo i na njenom satelitu, otočiću Pod Mrčaru snimali reportažu o gniježđenju galebova. Mrčaru je nekada zauzimala vojska. Prekoputa na Prežbi su bili sagrađeni potkopi za skrivanje torpednih brodova. Na Mrčari je bila nekakva vojna postaja i pred njom lijepi veliki gat. Srećom, kad je jedanput JNA od tamo otišla nikome nije palo na pamet da otok ostane u negdašnjoj funkciji. Objekti su iznajmljeni obitelji Pavelin iz Splita koji su organizirali robinzonski smještaj i restorančić. Nismo se vezali na gat nego smo usidrili u prolazu između Mrčara i Rutvenjak, otočića udaljenog od Mrčare dvjestotinjak metara.
Odatle smo se gumenjakom otputili na kraj i sjeli pod strehu restorančića. Ako niste u njemu bili otiđite svakako dok postoji. Jer takva mjesta na Jadranu nestaju. Par stolova pod strehom, pod nogama žalo, jedini zid onaj od kuhinje pun memorabilija. Tu smjerni gazde što u toj prekrasnoj pustoši gdje su i voda i struja problem ugošćuje nas namjernike. Četiri tog jutra ulovljena kantara, malo vina, salate i krumpira činili su nam se kraljevskom gozbom. Vrijeme je bilo lijepo i nije bilo druge nego ostati na sidru čitavu noć. Ujutro smo se oplovivši Mrčaru sa zapadne strane i bacivši pogled na Kopište otputiti put najveće luke na otoku – Velji lago.
Velji lago
Zaštićen sa zapada otocima Vlašnik i Bratina Velji je lago sigurno sidrište i luka. I veza otoka s kopnom jer u Ubli u njegovu južnom dijelu trajektni je i brodski pristan. Tu su i benzinska postaja INA-e, dućan, dva bistroa, Jadrolinijina agencija i mehaničarska radionica. Ubli nisu neko naročito privlačno naselje. U blizini luke nalaze se ostaci ranokršćanske crkve sv. Petra i rimskih građevina koje govore da se ovdje živjelo još u antici. Samo naselje je nastalo za vrijeme dok je Lastovo između dva svjetska rata potpadalo pod Italiju. Danas je u Ubli u kojima živi dvjestotinjak ljudi i sjedište Parka prirode. Njegove nove kuće protežu se prema Pasaduru.
Riva pred hotelom Solitudo u Pasadur jedini je dio Veljog laga s organiziranom ponudom nautičarima. Tu ih se najviše i veže, a između otočića Makarac i sjeverne obale sidre se i veće jahte. Uz rivu je postavljeno tridesetak muringa, a na obali su priključci za struju i vodu. Pored hotela je vrlo dobra konoba Mali lago u kojoj se blaguje u sjeni stoljetnih borova. Malo dalje na Prežbi uz obalu je i kafić Kokolo sa zgodnom terasom uz more. Za one koji tu ne nađu mjesta ili žele biti više po strani u ovom velikom zaljevu postavljen je sidreni sustav sjeverno od otočića Makarac. A tu su još dvije velike, lijepe i sigurne uvale. Zato ćemo ih zasebno opisati.
Jurjeva luka
Jurjeva luka što se poput jezera uvukla u zapadnu obalu zaljeva jedna je od najljepših lastovskih uvala. Gotovo čitavu ju je nekada zauzimala vojska. Usput i devastirala gradnjom podzemnih skladišta goriva i nekoliko zgrada. Danas u ne baš najboljem stanju. Osim što je lijepa, Jurjeva luka je i posve sigurna. Zaštićena je od svakog vjetra. Borovi se sa svih strana spuštaju sve do mora pa je odlično sidrište.
Tu je lijepo doći i izvan glavne nautičke sezone. Tad su u njoj uglavnom ribarske brodice. Budu vezane na rivi s južne strane ili na nekadašnjoj rampi za ukrcaj goriva sa sjeverne strane ulaza. U uvali je i mol pred zgradom postaje pomorske policije. Za sada je Jurjeva luka sačuvana od druge gradnje i takvom bi je valjalo ostaviti. Razumljivo, nekoliko oronulih zgrada ne bi bilo loše obnoviti, a i rampu za utovar, i pronaći im primjeren sadržaj. U uvali se planiraju usidriti bove.
Uvala Kremena
Samo pet stotina metara od Jurjeve luke prema jugu uplovljava se u uvalu Kremena. Tu se sidro baci po provi, a krmene se cime vežu za stoljetne borove, najbolje pod njezinom sjevernom obalom. Mnogi uvali Kremena daju prednost pred Jurjevom lukom. Nekako je otvorenije i kupanje u njoj je ljepše. A kako su brodovi poredani uz obalu, manje se osjeća prisutnost drugih.
Uvala je po sredini duboka, dubine su od 15 do 35 metara. Dno je pjeskovito i prekriveno travom pa treba pustiti dovoljno lanca. Inače je zaštićena od svih vjetrova osim jake bure. Ali i tada se uz pokoji špring i dobro sidro može boraviti u njoj. I ovdje je negdašnja vojska ostavila svoj trag. U dnu uvale velik je potkop u kojem su vezivani torpedni i drugi čamci ili podmornice. Isplati se ući bajbotom u njega i vidjeti kako se uludo trošio novac. Kremena je i ovog ljeta bila mjesto na kojem smo bacili sidro i proveli dva opuštena dana. Bili smo u društvu dvadesetak brodova među kojima je bilo i par većih jahti.
Skrivena luka
Posljednji dan i noć ovog našeg boravka u lastovskom arhipelagu proveli smo u Skrivenoj luci. Svakako jednom od najpoznatijih južnodalmatinskih sidrišta. Puhao je lagani zapadnjak pa smo do nje dojedrili uz pustu i nenastanjenu obalu. Prošli smo uz nekoliko manjih uvala. Svjetionik Struga, koji se više od stotinu metara izdiže nad hridima južno bio nam je orijentir. Samo 150 metara širok prolaz ne daje nazrijeti uvalu koja posve opravdava svoje ime.
Skrivena luka se više od devetsto metara zavukla u kopno. Nekada je u njoj bilo svega par kuća, ali u posljednjih dvadesetak godina mnogo ih se novih izgradilo. Osobito uz zapadnu i istočnu obalu, a svugdje naokolo vodi široka asfaltirana cesta. Premda je većina kuća nastanjena samo tijekom ljeta, u nekoliko njih živi tridesetak stalnih stanovnika. Uvala je odlično zaklonište od svih vjetrova, osobito uplovimo li malo dublje. Pred mnogim su kućama koje su sagrađene na zapadnoj i sjeveroistočnoj obali molići. Po sredini uvale usidreno je petnaest bova, opet u paru na koje bi se trebalo vezati provom i krmom.
Ispred konobe Porto Rosso razvio se pravi mali nautički centar. Tu je postavljen pedesetak metara dug ponton s priključcima za struju i vodu i usidreno je nekoliko bova. Na kopnu su i toaletni prostori i kupaonice za nautičare. Vlasnik Marčelino Simić uredio je i plažu uz koju je koktel bar, a prima i brodice i jahte na zimovanje. U uvali su još dva restorana, konoba Nautica na istočnoj obali pred kojom je također nekoliko vezova i manji ponton te obiteljsko gospodarstvo Pod maslinu.
Mi smo se usidrili usred uvale, za večeru smo odabrali Marčelinovu konobu. Kao i obično bilo je friške ribe pa smo na spavanje otišli poprilično zadovoljni.
Svjetionik Struga
Sutradan prije isplovljavanja nismo propustili šetnju do impozantna svjetionika. Bio sam tamo nekoliko puta, i sa svjetioničarovim dopuštenjem penjao se i na galeriju pa uživao u pogledu na Skrivena luka, južnu lastovsku obalu i stijene koje se pod Strugom sunovraćuju u more. Ovoga puta svjetioničara nije bilo pa smo se zadovoljili razgledavanjem izvana. Svejedno i pogled odozdo na visoku kulu jednog od najstarijih jadranskih svjetionika je spektakularan.
Isplovivši, koji sat kasnije prošli smo s njegove morske strane. Impresivno izgleda sagrađen na devedeset metara visokoj litici. Podmorje pod njim izazov je za vrhunske ili jako dobro obučene ronioce. Oni se spuštaju uz zidove koji se najprije ruše četrdeset metara pa dalje sve do stotinu, a već u svom plićem dijelu nude iznimne prizore. Među inima je i špilja koja se na četrdesetak metara dubine duboko zavlači u stijenu. Ali, ronjenje je za mene prošlo svršeno vrijeme, pa nije ostalo nego nastaviti plovidbu uz istočnu obalu Lastova, konstatirati da smo ovaj put propustili doploviti pod Sušac i Kopište i do Vrhovnjaka, mahnuti Lastovnjacima još jedanput. Uz obećanje da ćemo već sljedećeg ljeta opet doći i zaplovili smo put Korčule.
Sušac i Kopište
Lastovskom arhipelagu i Parku prirode pripadaju i ova dva otoka do kojih ovaj put nismo doplovili. Sušac je pravi pučinski otok, osamljen usred mora i dvanaest milja udaljen od Lastova. Prepoznaje se po svjetioniku na jugozapadnom rtu. Okolno more je značajno ribolovno područje, a nalazi se na povijesno važnom plovidbenom putu. Otok je bio naseljen i u prapovijesno i antičko doba, kasnije je na njemu bio samostan benediktinaca od kojeg su ostale ruševine te dva sezonska ribarska naselja. Da bismo ga upoznali dovoljno je pričekati stabilno vrijeme. Tada treba otploviti do tamo i usidriti se u jednoj od manjih uvala s njegove južne strane. Pa poći u posjet svjetioničarima. Ili pastiru s ovcama što ljeti boravi u jednoj od nekoliko pastirskih kućica.
Kopište je znatno manji otok od Sušca, tri milje udaljen od Lastova. Češće od nautičara ga posjećuju ribolovci. Njegove su vode poznate po bogatstvu ribom. Ali i za ove druge ima prostora. Kopište je prilično šumovito i razvedeno. Najveća je uvala Presma sa sjeverne strane u kojoj se može sidriti, a odlično je zaštićena od južnih vjetrova. Uz njega je milju zapadno hrid Bjelac što nalikuje sfingi i dva otočića, Pod Kopište i Crnac.
Napisao: Braslav Karlić