Imate li priliku nemojte oploviti otok Vis kao da ste na regati. Posvetite mu vrijeme koje zaslužuje. Tek tada ćete ga doživjeti u punoj ljepoti i uploviti u barem neke od njegovih pedeset i četiriju uvala
Vis se usidrio u točki odakle je sve na Jadranu dostupno ili pod kontrolom. Ni velik ni mali otok je to bogate povijesti. Od Helena što na njemu osnovaše grad s bedemima, kućama u rasteru ulica, s rivom i nekropolom, do nepokornih Ilira. Rimljani mu dadoše teatar i terme, a Hrvati ga nastanjuju od X. stoljeća. Već koje stoljeće kasnije u njemu su gradili renesansne ladanjske palače, a u XIX. stoljeću građanske zgrade i ustanove. Otok Vis je strateška točka trgovačkih puteva i mjesto pomorskih bitaka koje određuju tko gospodari ovim morem. Otok je građanski, ribarski i težački. I nadasve jedinstvene ambijentalnosti. I u Visu što se prostro naokolo luke Svetoga Jurja, i u Komiži što se stisnula u dnu svoga zaljeva. Ili po poljima u unutrašnjosti gdje je loza prekrivala polja ostavljajući prostor tek za sela razasuta na njihovim rubovima.
Ali Vis je iznad svega čudesan otok! Onome tko na otok dolazi svojim brodom, pruža mnogo. Posvetite mu vrijeme koje zaslužuje — barem desetak dana. Tek tada ćete ga doživjeti u njegovoj punoj ljepoti i uploviti u barem dio od njegovih pedeset i četiri uvale. Upoznat ćete njegova dva velika naselja, njihove žitelje, sjesti za višku trpezu. Imat ćete priliku zaći u njegovu unutrašnjost, prokrstariti poljima, posjetiti zaseoke, popeti se na Hum.
Ka Visu
Osjećaj kad se približavamo otoku kad se sa svakom miljom sve bolje vide njegove uvale i rasjedi, ostao je isti. Svjetionik Stončica neumitno raste pred nama, prolazimo uz hrid Kravu, ostavljamo Host po desnoj bandi i uplovljavamo u višku luku. Četvrtak je i u luci sv. Jurja nema gužve. Većina čarteraša je otplovila, u subotu ujutro se mijenjaju posade. Zato mjesta na rivama ima dovoljno. Inače, kad se vezovi popune dobro dođe sedamdesetak usidrenih bova.
Vežemo se na Kutu gdje su uređeni sanitarni čvorovi za nautičare u novoj zgradi recepcije. Lijepo su dizajnirani, prostrani i dostatni za četrdesetak brodova koliko ih na Kut nakon proširenja rive može stati.
Tu je i još jedan novi restoran. Pokušavam prebrojiti koliko ih je u ovom dijelu mjesta: Težok, Vatrica, San Giorgio, Val, Pojoda, Tramontana, Mote i Grgo, Kaliopa, a još se jedan uređuje. U socijalizmu bio je tu samo Lambik. A najbolja spiza u njemu bila je feta gofa na gradele. Bogami smo dobro napredovali. Na Kutu u restoranima može jesti pet stotina ljudi. A u tri od njih odlično. Neću praviti vlastitu rang listu jer Pojoda mi je iznad svih. Radi prijateljstva nekada sa Zoranom a danas sa Markom i Vesnom i spize koju uspijevaju zadržati na najvišoj razini. Naravno da smo se s njima i te večeri družili i kod njih blagovali. Ali najprije sam htio prošetati do rive na Luci.
Šetnja Visom nije samo đir od Češke vile do Stonce. To je i putovanje kroz prošlost ovoga grada. Od vile što ju je sagradio brodovlasnik Topić čiji remake sada postaje hotel, groblja britanskih mornara stradalih u prvoj bitci kod Visa 1805. godine, ribarske Lučice, renesansnih palača na Kutu, Batarije, Kalafotova, gospodske Luke, iskopina stare Isse, Prirova.
Kad smo uskom kalom izišli na Kalafotovo nikad lijepša viška riva rasprostrla se preda mnom. Opločena bijelim kamenom. Riva je bila ozbiljno oštećena i bilo ju je potrebno sanirati i strukturno ojačati. Riva je proširena za otprilike pola metra izgradnjom podmorskog i nadmorskog zida, izmijenjena je sva infrastruktura i oprema.
Sva ljepota viških uvala
Sutradan plovimo do Komiže, uz istočnu i južnu obalu otoka i niz krasnih uvala.
Prva od njih je Stončica. Ali najprije zdesna ostavljamo uvale Stenjalo i Dobra luka. Makar su odlična zakloništa od južnih i zapadnih vjetrova, ne nalazimo većih brodova na sidru. Kako ih prolazimo pred nama se ukazuje rt Stračine koji zajedno s rtom Stončica, na kojem je jedan od najljepših jadranskih svjetionika, zatvara duboki zaljev.
U njemu su tri uvale s nekoliko skladnih starijih kuća. Zaljev se duboko, punih sedam kabela zavukao u kopno. U Stončici je usidreno nekoliko bova i na njima je par jedrilica. Posade očito uživaju brčkajući se na pješčanoj plaži ili su se uhvatili spize kod braće Lincir, koji drže jedan od najboljih restorana na otoku Stončicu. Linciri su vlasnici plivarice i za njih se lovi oborita riba oko hridi i otočića u blizini pa je nikad ne pofali. Poznati su po odličnoj peki i mesu s gradela i ražnja, a nude i dobra stara jela poput dropčića koji na otoku zovu viški kulen.
Istočna obala
S rtom Stončica završava sjeverna i započinje istočna obala otoka. Odmah uz rt su uvale Smokova mala i vela. Nenastanjene, zavučene u kopno petstotinjak metara, izložene levantu i valovite po jugu. Ali zaštićene od zapadnih i sjeverozapadnih vjetrova nisu bogzna kako omiljene među nautičarima. Sve do milju i sedam kabela udaljene Milne obala je nerazvedena. A atrakcija za nas što plovimo svakako su otočići Greben, Paržanj veliki i mali, pa hridi Pupak, Žuberka i Pločica, otočići Budihovac (Budikovac), Veli i Mali te Ravnik. što Oni su se u tri milje dugačkom nizu poredali paralelno s obalom sve do rta Polivalo s kojim počinje južna obala Visa.
Skrećemo put lagune Budihovca, točno nasuprot Zaglavu, još jednoj lijepoj pješčanoj plaži i od maestrala zaklonjenoj uvalici. Otočić je kao iz snova. S jedne strane bijela šljunčana plaža a s druge Mali Budihovac i hrid Sanak. More je tu čisto i prozirno pa se u laguni koju zatvaraju uvijek nađe brodica i jahti prepunih kupača. Tako je i sad, zastajemo pred plažom uz koju je restorančić Andra Slavića. Preskačemo objed, sinoć smo previše pojeli i posvećujemo se kupanju i uživanju u moru.
Od Budihovca ka Komiži
Dva sata su prošla u trenu i dižemo sidro. Plovimo uz Ravnik i njegovu Zelenu spilju, u koju se ljeti naplaćuje ulaz, pa pored Rukavca s pet, šest brodova na sidru. Luka Rukavca nekad je bila malo ribarsko naselje a onda su uz njega sagrađene brojne vikendice i vile pa je izgubila je dio šarma. U Rukavcu su tri gostionice. Najbolja je ona nazvana Dalmatino, odmah u blizini molića. Drži je Sandro Karuza, a spravlja i staru višku spizu — pogaču, srdele na ražnju, slanu ribu…
Sama luka najveća je i najzaštićenija na ovome dijelu obale. Ima dva kraka koja dijele mali poluotok. Na njegovu je vrhu petnaestak metara dugačak mol. Rt Polivalo dobro štiti njen zapadni dio za ljetnih maestrala, a Ravnik i Budihovac s juga i istoka, premda ne tako dobro a za nautičare su gostioničari usidrili nekoliko bova. Svraćamo još do Srebrene najljepše plaže na otoku.
Prolazimo uz Velu i malu Travnu u kojoj Senko Karuza, kuhar, vinogradar i književnik drži gostionicu pa se sidrimo na tren pred uvalom Stiniva i bajbotom zavirujemo još se jednom podjetiti na njenu iznimnu ljepotu. Narušenu gužvom koju čitav dan stvaraju izletnici koji je moraju vidjeti. Do Komiže plovimo bez zastanka bacajući pogled tek na par malih uvala i visoke stijene na kojima se gnjezde albatrosi.
Komiža
U Komiži nema velike gužve. Nalazimo vez na lukobranu, jedan od posljednjih slobodnih, a tu je još i pedesetak bova s njegove sjeverne i južne strane. Najljepše ribarsko naselje Dalmacije svilo se u kutu zaljeva, pod Musterom i gotovo šest stotina metara visokim Humom. Ovo je uistinu jedan od začudnih kutaka Jadrana. Komiška riva nije velika ali ne znam da li igdje pulsiraju ribari toliko gradskim životom niti da li se njihova tradicija toliko osijeća kao ovdje. Čuti se svugdje a ponajviše u ribarskom muzeju koji u koji svaki put kad ovdje vežem uđem i otkrijem nešto novo. Đir po rivi, kava kod Speeda, večera na brodu.
Ovo je dan posvećen Komiži. Dan je bio sunčan, idealan za posjet Modroj špilji na Biševu pa se malo iza deset sati, uputila put tamo lijepa flota – dvadesetak jedrilica i motornih jahti i nekoliko velikih gumenjaka što vode izletnike, a krenula je i Pruga. Radi velikog broja onih što je žele posjetiti u Modru špilju u nju se ide isključivo brodicama Nautičkog centra i to iz Mezoporta.
Ka Biševu ćemo drugom prilikom
Svi izletnički brodovi, jahte i jedrilice pristaju u Mezoportu ili besplatno vežu na bove u trajanju od dva sata. Tamo su sagradili svu potrebnu infrastrukturu za prihvat izletnika. Tako su uz još prije nekoliko godina proširenu rivu uz koju se može vezati desetak plovila opremili suvenirnicu i vrlo lijep montažni objekt u kojem se može dobiti i piće i jelo. Uz to sagrađen je i biološki pročišćivač otpadnih voda, novi sanitarni čvorovi, sanitarni čvorovi za invalide i uređeno sidrište s osamnaest bova. Bravo!
Ostatak jutra provodimo obilazeći Muster, utvrđenu crkvu Sv. Nikole na brežuljku što dominira nad zaljevom, njenu zbirku pa se spuštamu do tvrđave Komuna na rivi u kojoj je smještena izložba ribarske tradicije Komiže. Obilazimo ga osijećajući dah tradicije, razgledamo stare ribarske alate, tu je i Cicibela posljednja autentična komiška gajeta falkuša. Srećom dvije nove usidrene su danas u portu. Bonaca je i odvezujemo se pa poslijepodne provodimo na sidru u uvali Barjaška a onda se opet vraćamo na vez.
Večer je rezervirana za večeru kod Baka obitelji Borčić. Tamo se uvijek jede dobra riba a konoba je uređena s mnogo pozornosti. U njoj je prava mala hidroarheološka zbirka što ju je prikupio čuveni ronilac i koraljar Tonko Borčić. Uživamo i u jednom od najljepših pogleda na Komižu.
Strana od bure
Sutradan isplovljavamo natrag prema Visu. Zaputili smo se sjevernom stranom otoka. Napuštajući komiški zaljev proći ćemo uz uvale Perna, Barjaška i Knezice. Sve tri s krasnim žalima. Oplovivši rt Barjaci uz koji su otočići Veliki i Mali Barjak izlazimo na surovu i pustu stranu od bure. Kad zapuše plovidba uz nju je opasna.
Prolazak uz Oključnu i Tihu podsjeća me da i ova obala ima svoje čari i da nekom prilikom i ovdje moram svratiti baciti sidro. Možda kad uzavre južna strana otoka i navale Talijani. To je trenutak za doploviti na ovu stranu otoka i ostati na miru. Rogačić, luka pred samim ulazom u Vis lijepo je napućena brodovima.
Opet Vis
Ovaj put vežemo se na Luku, na rivu. Dosta je živo makar je uz rivu vezano tek dvadesetak brodova.
Idemo na piće u Lolu, restoran bar. Uzorno uređen dvor stare palače dosta je popunjen, ali terase u nekoliko nivoa omogućuju zadržavanje intime. Osjećaš se kao da si sam. Ivica Grgić i njegova supruga, Španjolka Puri Lojo, ponudit će zanimljiva jela, domaće namirnice i pomalo nalik na tapase. Ipak, mi smo već odlučili poći do Kantuna. Janjeća rebarca s gradela i salata bili su za polizat prste. Mogli smo posjetiti i Peskariju. Novi, krasno uređeni bistro i vine bar koji vodi mlađa generacija obitelji Lincir. Ujutro funkcionira kao ribarnica na kojoj prodaju svoj ulov a potom kao mjesto na kojem se blaguje uglavnom plava riba. Pripravlja je mladi poletni viški cheff Ivan Poduje.
Među pojorima
Posljednji dan đite ostajemo vezani na Luci a prevozno sredstvo će biti unajmljeni bicikl. S njime se penjemo na staru (lijepo obnovljenu) cestu što spaja Vis i Komižu što prolazi kroz vinograde i povezuje sva pojorska naselja. Od nje se odvajaju putevi što vode do svih uvala na jugoistočnoj strani otoka, tu se ide na Hum, ona vodi do gotovo svih naselja u središtu otoka, uz nju su brojne gostionice, vinarije i seoska domaćinstva. Dan provodimo obilazeći ih, kušajući vina i uz komišku pogacu u simpatičnoj betulici Aerodrom tik uz mjesto na kojem je bio saveznički aerodrom krajem II svjetskog rata. Posjetili smo i našeg prijatelja Andzreja Kondrata i njegovu suprugu Evu, na njegovu posjedu Kula usred Dračeva Polja. Naturalizirani Višani, ovaj Poljak zajedno s domaćom enologinjom Monikom Roki utemeljio je vinariju Monissa, širi vinograde i proizvodi prvoklasnu bugavu (vugavu).
Da smo imali malo više vremena skrenuli bismo i na cestu prema Podstražju i Milni do vinarije Vislandera. Najveće i najmodernije na otoku. Podigli su je na starim obiteljskim vinogradima Marko Vojković i Damir Radica.
Sutradan ujutro plovimo ka Trogiru, uz par zaustavljanja. Mi tamo, a stotine brodova ovamo odakle dolazimo, put Hvara i Visa.