Naša se redakcijska ekipa početkom kolovoza uputila dalje od kulfa. Cilj je bio Palagruža. Vratili smo se puni dojmova i odlučni i sljedećeg ljeta otploviti tamo
Još od proljeća Mladen, Marko i ja spremali smo se skoknuti do Palagruže. Nitko od nas tamo nije bio već nekoliko godina, a svi smo puni uspomena kad je Palagruža u pitanju. Bio sam do tamo par puta brodom, uglavnom u posjetu svjetioničarima, a jedanput u ribolovu. A dva puta sam do nje i dojedrio na Elanu 36 na Palagruškoj regati dok se jedrila. Još mi je pred očima slika kako je okrećemo po tramuntani dok sunce polako tone u more.
Najiskusniji Palagružonac među nama je Marko. On je na otoku kao klinac proveo dane i noći ribareći s očevom družinom, dok se tamo još moglo bacati mriže. Spavao je na leutu i na žalu Male Palagruže, penjao joj se na vrh. A i Mladen je za svojih skiperaža i transfera i vlastitih traversadi bacio sidro desetak puta pred njenim žalom. Naravno, računali smo već odavno odjedriti do nje pa vezati za onu crnu bovu i ostati tamo barem koji dan. Ali, kako to obično biva vremena za to nikad nismo uspjeli uhvatiti. Ljeto se već debelo približilo svom vrhuncu, kad smo se konačno odlučili tamo otputiti.
Prilika se iznenada ukazala u Defenderu, brzom i pomalo neobičnom finskom gliseru, stvorenom za svako more, koji su nam ustupili prijatelji i s kojim smo sigurno mogli izići u kulaf i stići na dvadeset milja od talijanske obale. A kako priliku valja iskoristiti, odlučili smo usput najprije poći po Marka na Hvar i onda pravac Palagruža. Tako smo Mladen i ja u rano poslijepodne prvog kolovoškog dana isplovili iz marine Agana u Marini put Visa. Prva štacija bila je Trogir, radi tankiranja a zatim Podstine. Polako smo doplovili do Vrata, a onda po friškoj tramuntani uzeli kurs ka Hvaru i učas vezali na bovu ispod Markove kuće.
Palagruža, kako je to nekad bilo
Marko nas je, kako to i priliči ribarskom djetetu, okrijepio juhom i lešo teletinom. Zaželjeli smo mu i drugi put puno sreće kad ode na ribe i uz plavac dočekali tri ujutro pa se već u pet ustali, ukrcali hrpu stvari u brod i konačno krenuli. Bonaca je kao ulje, ne žurimo, brzinom od dvadeset i pet čvorova tih malo više od 47 milja proći ćemo taman za dva sata. Potrošnja neće biti velika, a do sita ćemo se napričati.
Marko je naravno glavni govornik, a mi mu ne damo mira. Pa kad bi se zaputili, što ste nosili za jest, a što za pit, gdje biste proveli noć, koliko vas je bilo u družini, ispitujemo ga, a on od gušta odgovara kako se stizalo poslijepodne, topile su se popovnice, a onda bi se leutom zavukli do pred žalo u Medvidinoj na Maloj Palagruži gdje bi večerali ono što bi donijeli od doma i pošli leć.
Ujutro dizanje mreža koje su se čitav dan sređivale i čistile od ašpringa, sitnog tvrdog koralja koji bi ih zamrsio pa kasno popodne opet bacanje, pa opet ujutro dizanje. Lovilo se obilato, najviše jastoge radi kojih su i dolazili, pa škarpine, tabinje, trilje, rijetko kirnju. Već drugi dan četveročlanoj družini na jelovniku bi bila ulovljena riba, obično tabinja i trilja koje nisu mogle duže stajati. A naš se Marko znao i popeti na 51 metar visok vrh male Palagruže.
Doduše, prvi put kad je to učinio, jedva se spustio natrag, ali poslije mu je bolje išlo. I tako bi ostali tri ili češće četiri dana dok ne bi napunili jacere ili dok im ne bi nestalo leda. A ni jastozi, koje se spremalo u drvene škatule od Jaffa naranči napunjene gošćicom, travom koja je najbolje čuvala vlagu, pa topilo u more, ne bi mogli dulje preživiti.
Izranja iz sumaglice
Na moru gotovo nikoga, a izvid je loš jer ima sumaglice. U šest ujutro sva ta silna flota čarteraša i nautičara još spava, tu i tamo kakav ribarski brodić, a nakon što smo prošli Sušac više niti to. Dva teretnjaka na obzoru, a kad smo počeli nailaziti na sinjale dubinskih parangala, znali smo da smo blizu jer oni se bacaju na pragu koji je od Palagruže udaljen tri i pol milje. Uto smo je ugledali, osamljenu usred mora, onako crvenkasto-smeđu i odmah se osjećamo bolje. Vadimo aparate, kameru, poslali bismo i kakav selfie s njom u kadru, ali srećom signal je jako loš pa niti ne pokušavamo.
Tražeći pravi kadar
Odlučujemo je najprije oploviti, i Veliku i Malu, pa se tek onda iskrcati. Tako i radimo, poslušno vozim kako mi Mladen nalaže ne bi li uhvatio čim bolji kadar od Male Palagruže prema Velikoj. Ali odmah mi govori da ćemo morati doći ponovo poslijepodne kad će svjetlo biti takvo da ćemo imati obje Palagruže u nekoliko planova. Odgovaram potvrdno pa krećemo put Vele gdje je ispred Žala usidrena nekakva njemačka jedrilica, a nama u susret plovi brodica Plovputa i na njoj Vojo Šain i s njim šarmantna gospođa, za čas ćemo doznati da mu je to buduća supruga Manuela, koji nas čekaju. Usput vuku panule ne bi li nam ulovili štogod za marendu.
Stigli su jučer, zajedno s Krešimirom Tomašićem odraditi jednomjesečnu smjenu. Vojo je na Palagruži od 1998. i Krešo mu je već peti drug. Manuela i Vojo će se sretno svaki po drugi put vjenčati, žive u Čari gdje imaju mali vinograd pošipa i veći maslinik. Od kad je prvi put stigla na Palagružu Manueli se toliko svidjelo da ne namjerava više propustiti niti jednu Vojinu smjenu pa ni zimsku. Kako ništa nisu ulovili, ostavljamo ih još malo panulavati, a mi polako plovimo ispod osamdeset i sedam metara visokih dolomitskih litica što se strmo ruše u more i na čijem se sljemenu izdiže dvadeset devet metara visok svjetionik pa upravljamo provu put Volića i Zapadnog pupka.
Malo povijesti
Razmišljam dok gledam tu najveću lanternu koju je Austro-Ugarska monarhija sagradila na Jadranu. I kako sam i sam sklon kazati da bez Austrije ne bismo imali ni riva ni svjetionika zanemarujući nepobitnu činjenicu da ih je uglavnom gradio naš svijet. I ne samo gradio već i organizirao čitav posao. Današnjim rječnikom rekli bismo da je natječaj za gradnju ove palagruške dobio Višanin Ante Topić. Poslovima je upravljao Boži Poduje, također iz Visa, a samu gradnju vodio je Komižanin Vicko Marinković. Gradilo ju je godinu dana stotinjak, opet naših ljudi, a sav potreban materijal prevozile su domaće gajete i bracere.
Ali dosta povijesti, tko želi proučavati ovu palagrušku, neka uzme u ruke izvrsnu knjigu Palagruža: Diomedov otok, arheologa Branka Kirigina. U njoj će naći sve što bi ga moglo zanimati. Kako su do nje prvi ljudi doplovljavali već u ranom neolitu? Da li je Palagruža uistinu otok trojanskog junaka Diomeda? Zbog čega istraživači zaključuju da je tu bilo njegovo svetište? Kakve su sve antičke posude i keramika tu nađene i što nam one kazuju ili daju naslutiti? Da li su Rimljani na njoj imali svjetionik i svetište, kakva bijaše utvrda što su je na njoj sagradili? Zašto je mračni srednji vijek i tu mračan.
Saznat će od njega i o talijanskoj vojnoj posadi na otoku, austrijskom bombardiranju za Prvog svjetskog rata. U kojem je osim njihovih instalacija stradala i crkvica sv. Mihovila i dobrim dijelom razoren svjetionik. Tu je i niz publikacija Joška Božanića, neumornog i nenadmašnog pisca i čuvara komiške ribarske baštine u kojoj Palagruža ima kultni status.
Puno nebo zvijezda
Vratili smo se pred Žalo, vezali na bovu od svjetioničara, prekrcali Voji na brodić pa iskrcali i pomogli izvući brod. Polako smo se, s noge na nogu uputili uzbrdo osam stotina metara dugačkim putem put lanterne. Ljeti na Palagruži ništa ne cvate, ali kapare su još zelenog lišća, a one neubrane velike su i napuhane, pune sjemena. Lanterništima je njihovo branje s proljeća glavna zabava. Polako izlazimo na stazu koja po maloj zaravni, Salamandriji, vodi po sljemenu otoka. Odatle pogled puca na more što bi Višanima i Hvaranima bilo kulaf. Ukazuje nam se sjeverna padina, prekrivena tankim slojem plodne zemlje na kojoj se nekad uzgajahu žitarice i loza.
Sad na njoj raste šuma pravih stabala drvenaste mlječike. Nigdje nisam vidio da taj grm raste toliko visoko. Zastajemo na klupi uz stazu. Marko namah iz svoje botaničke enciklopedije istresa hrpu podataka o otrovnosti njene mliječi, o tomu kako će za mjesec, dva razlistati raskošem boja. Palagruža nema šume pa nema ni onog ditirambskog cvrčanja cvrčaka koje je znak ljeta na gotovo svakom našem otoku. Nadomještavaju ih rojevi nekih malih muha koje dođu u naletima pa bi tkogod izdaleka pomislio da smo helikopteri koliko mašemo rukama tjerajući ih.
Stablo mlječike; photo Mladen Šćerbe
Čakula uz marendin
Nije još ni deveta ura, a nama je već vruće. Jedva smo dočekali uspeti se do lanterne i pobjeći u njenu hladovinu. Ponašamo se kao đaci na školskom izletu, hodamo naokolo, gledamo u more i hridi uz otok s visoka. Ne znam može li se išta mjeriti s tim pogledom. Niti ulaskom u zgradu svjetionika, debelih zidova u čijoj zaštiti ljeti ne treba klime, a zimi čuva toplinu. Dok je bilo velikih posada u njoj su se uvijek nalazile tri svjetioničarske obitelji. Ima već godina da su ti stanovi pretvoreni u lijepo uređene apartmane. Trenutno su prazni, ali već sutra dolaze dvije obitelji Slovenaca koje će tu na miru učiniti tjedan dana.
Dok marendajemo ono što su Vojo i Manuela donijeli od doma, razvezla se priča o gostima. Bilo ih je različitih, od talijanskih prvaka u ronjenju što su došli u ilegalni podvodni ribolov pa su ih morali potjerati. Preko austrijskog para kirurga koji rade u Singapuru obavijenim smogom i koji bi čitavu večer sjedili na teraci i gledali nebo po kojem su rasute milijarde zvijezda. Česti su i Slovenaci za koje imaju mnogo riječi hvale. Njima je Palagruža zakon. Pa nastavljamo o zimi, koja je topla i suha, ali i o danima i danima kad ih posve od svijeta odvoje fortunali juga. Ili o tomu kakav je to osjećaj biti u zgradi kad svugdje naokolo tuku gromovi.
Ni ribari više nisu
Pa o neizbježnom ribanju i ribarima koji sve manje dolaze. Znalo ih je još prije koju godinu biti po trideset, najviše Komižana i Višana, usidrenih ispred Žala. Kad bi navečer upalili svjetla, osjećao si kao da je dolje neki gradić a ne Palagruža. A sad budu dvije, tri barke, rijetko više. Opet najviše Višani i Komižani koji poštuju more, drže se regule i kod kojih krivolova nema. Akvatorij valja sačuvati pa su mreže kojima je Markov otac nekad lovio već neko vrijeme zabranjene.
Mogli bi tako do u beskonačnost, ali htjeli smo sve obići. Nema smisla da sve do detalja pričam. Penjali smo se na kulu svjetionika, obišli meteorološku postaju, hodali smo tamo amo. Otišli smo i do Store Vloke, uvale na sjeverozapadnoj obali otoka u koju se sklanjalo od juga. Nisam odolio, a da se ne bacim u kristalno bistro more, pa smo išli na drugu stranu, sve do radara i kamera kojim se kontrolira granica. Ne znam jesu li nas momci iz Zadra iz Nacionalnog pomorskog centra za prikupljanje podataka koji na svojim ekranima gledaju sve što svaka kamera na Jadranu snima prepoznali. Ali sigurno su shvatili da su u pitanju tri bezazlena nešto starija mladića. Koja u svome oduševljenju jedino negdje mogu pasti i slomiti nogu.
Stradali kanjci
Vratili smo se opet Voji i poremetili mu poslijepodnevni drijemež, spustili se na Žalo kupati (Marko i ja, Mladen ni slučajno). U međuvremenu se pojavila jedna mala viška ribarica i usidrila čekajući predvečerje. Mi nismo mogli, Mladen je želio napraviti one svoje snimke, a Marko je pošto poto htio baciti tunju. Izronio je par lupara, Vojo i Manuela prebacili su nas natrag na brod pa smo se uru vremena vrtili oko Male Palagruže u blizini sinjala od vrša. I ne bezuspješno, petnaest lijepih kanjaca preselilo nam se u brod.
Ne i meni i Mladenu za večeru. Jer nakon što smo se, sad po jakoj tramuntani skoro tri sata vozili do Hvara i iskrcali ga u Maloj Garškoj, nas smo dva otplovili dalje u Marinu. Vezati i ostaviti našeg Defendera pa dalje doma. On put Raba, a ja za Makarsku. Nema veze, doći ćemo mi opet dogodine, ali na tri dana jedrilicom pa će nam svaki dan loviti i kuhati. A poći ćemo i do Galijule provjeriti jesu li tamo najveći kosmeći na Jadranu.