Oplovili smo pučinski otok Biševo poznat po Modroj špilji, bogat poviješću, prirodnim fenomenima i ljepotama.
Pred Komiškim zaljevom kao da stražari otok Biševo, otočić udaljen od te ribarske ribe nepunih pet milja. Kad se isplovi iz zaljeva preko vulkanskog otočića Brusnika, vidi se Sveti Andrija ili kako ga Komižani nazivaju — Svetac. Oba su otoka pupkovinom vezana za Komižu.
Premda kad se gleda na karti, otok Biševo izgleda kao mali otok, njegova površina od 5,9 km2 govori da to baš i nije. Ravno je četrdeseti po veličini na Jadranu. Obala mu je velikim dijelom stjenovita i nepristupačna, a obalna crta dugačka 18 kilometara. Nije naročito razveden, ali nekoliko uvala na zapadnoj i istočnoj obali pruža ovisno o vremenskim prilikama djelomičnu zaštitu. More oko otok Biševo oduvijek je bilo poznato po bogatstvu ribom, a u sredini otoka zemlja je pogodna za vinograde.
Odavna naseljen
Nekada je od ribe i vina u trima priobalnim naseljima i nekoliko zaselaka u unutrašnjosti živjelo više stotina stanovnika. Otok je bio naseljen odavna. Po nekim teorijama još u Justinijanovo doba na Biševu je bila bizantska utvrda. Međutim njenih ostataka nema. No sigurno je da su na njemu već od IX. stoljeća boravili benediktinci. Od XI. stoljeća datira njihova crkvica Sv. Silvestra što i danas stoji u Polju, naselju u sredini otoka.
Posljednjih pola stoljeća otok Biševo je obilježilo iseljavanje. S otoka je otišla sva mladost, a broj staraca koji su ostali neumitno je iz godine u godinu bivao sve manji. Danas na otoku stalno živi svega petnaestak ljudi. Ipak, otok nije umro. Ponajviše zato jer je veliki broj Biševljana koji su preselili u Komižu i dalje zadržao posjede na Biševu. Te i dalje živi komiško-biševsko dvojstvo. Stariji na Biševu provode i po nekoliko mjeseci, a mlađi dolaze kad ima posla ili na odmor.
Životu otoka u doba turističke i nautičke sezone pridonosi i lijepi broj jahti što okolo njega sidre. Uz njih i turisti insulomani i zaljubljenici u pučinske otoke što borave u starim otočkim kućama. Obrađuju se i vinogradi biševskog plavca i lovi riba pa se možda još tkogod opet stalno naseli na otok. Do tada život mu ovisi o prugi, dnevnoj brodskoj vezi brodom što Mezoporat, Salbunaru i Porat spaja s Komižom. Ustanovio ju je još 1935. godine Odbor biševske zadruge, a pravo na besplatnu vožnju članovi zadruge stjecali su plaćanjem godišnje članarine. Promijenilo se u tih sedamdeset i pet godina nekoliko brodova što su je održavali, a od prije koju godinu plovi i najnoviji što ga je naručila komiška općina.
Bez mirisa civilizacije
“Možeš ga savladati, osvojiti. Jer na njemu nema hotela ni automobila nego samo kamene kuće s tijesnim kužinama i konobama u kojima se suši riba, a omame te već vinske pare, da ne govorimo o samom vinu punom pijeska iz kojega je izrasla loza, i punom sunca i, jasno šećera… Zato što su jedino prijevozno sredstvo čamac i tovar. I noge. Zato što se u njegove mirise ne miješaju mirisi civilizacije, jer sav tako miriše na eterična ulja da ti se zamanta u glavi. I zato što ima ljudi kojima se možeš približiti jer se oni znaju približiti tebi.” Ovako otok Biševo karakterizira slovenski književnik Mate Dolenc koji mu je posvetio roman Pas s Atlantide.
Slabo naseljeno Biševo ljeti živne. Broj od petnaestak njegovih stalnih stanovnika poveća se na tridesetak. Još stotinjak turista ugoste njegove kuće. Otvore se tri gostionice. Navale izletnici što dolaze prugom ili barkama iz Komiže na kupanje. Pred znamenitu Modru špilju u kojoj igra svjetlosti što se probija kroz podvodni otvor stvara čudesni light show, stignu deseci turističkih brodica i nautičara. U nju svake godine zađe više od 100 000 posjetitelja. Ali toj živosti posljednjih godina možda najviše pridonesu brojne jahte što usidre u njegovim uvalama. Biševska luka (Porat) i Mezuporat najveće su i najpoznatije. Zavlače se brodice kako već to vrijeme dozvoljava i u Salbunaru, Potok, Dugu i Žardin.
Mezoporat (Mezuporat)
Plovidbu oko otok Biševo počet ćemo u Mezoportu, uvali okrenutoj Komiži i sjeveroistoku, prvoj postaji pruge koja će skrenuti ka zapadu, pa ćemo taj smjer oplovljivanja otoka odabrati i mi, razumljivo nakon što odemo najprije nešto južnije do uvale Balun i Modre špilje jer Mezoporat je matična luka barkariola što u nju voze. Put će nam pokazati svjetionik na rtu Kobila (crvena kula s galerijom, C Bl (2) 10s 18m 11M) što je štiti sa sjeverozapada. Naselje čini nekoliko starih kuća u nizu i nekoliko novih još u gradnji, podno terasastih polja a nad plažom u dnu uvale. Živjelo se nekad u Mezoportu od mora i polja, barke su se izvlačile visoko na žalo.
U uvali je uređeno i sidrište sa osamnaest bova. Posjetitelji Modre špilje na njih se mogu besplatno vezati u trajanju od dva sata a inaće se sidrenje naplaćuje. Ako su sve bove zauzetemože i sidriti na dubinama između 5 i 12 metara na pijesku koji dobro drži. Ali uvijek bliže pristanu jer u zapadni dio uvale stiže strujni kabel s Visa. Treba računati da je uvala otvorena na buru, dijelom i na jugo, dok je dobro zaštićena od zapadnih i sjeverozapadnih vjetrova.
Modra špilja
Danas se sve nekako vrti oko Modre špilje i malog pristana na koji pristaju i pruga i desetci izletničkih brodova. Tamo goste prekrcavaju na barke Nautičkog centra Komiža kojima odlaze u Modru špilju. Tu ih dočekuje Le Grand Blue krasno uređen bistro. Uz njega je i suvenirnica tako da vrijeme čekanja na ukrcaj za uplovljavanje u špilju prolazi ugodno. Uz ulaznicu za posjet špilji na redomatu se dobije i broj pa i to ljetnu gužvu posjetitelja čini prihvatljivom. Uz pristan se sve skupa može vezati desetak brodova a dubina pod njim je između 2,5 i 5 metara, a ima i priključak za struju.
Barke iz Mezoporta da bi doplovile do susjedne stjenovite uvale Balun i Modre špilje moraju samo oploviti rt i hrid Točac. Ona je posve otvorena istočnim i južnim vjetrovima, a teško je i u njoj usidriti zbog dubine. Tu obično usidre velike jahte ali i njihovi putnici u špilju ulaze brodicama kao i drugi izletnici. Doduše, obično plate VIP ulaznicu koja im omogućava kraće čekanje.
Pruga i mi iz Mezoporta krećemo oko rta Kobila i Pernikoza do Salbunare. Usput plovimo pred jedva primjetnom uvalom Žardin, pod stijenama koje se najbolje vide iz Komiže. Rijetko se tko u njoj zaustavlja zbog dubina i slabe zaštite što pruža.
Salbunara (Salbunora)
Do prve veće uvale ploviti nam je do Salbunare na zapadnoj obali. 300 metara uvučena u kopno, idilična je izgleda — stjenovite obale joj završavaju malim žalom na koje se izvlače barke. S južne se strane sve do stijena prostiru dva vinograda, a nad sjevernom obalom je nekoliko kuća.
Na toj je strani i mali dvadesetak metara dugačak betonski pristan koji koristi pruga. Pod samom njegovom rivom dubina je 1,5 metara pa kad pruga poslijepodne otplovi put Komiže na nju u četverovez mogu vezati tri ili četiri broda od dvanaestak metara. Sidro treba baciti što dalje, do pod drugu obalu, malo prema izlazu iz uvale. Poneki brod može i usidriti na desetak metara dubine. Dno je posljednjih stotinjak metara pjeskovito, a prema izlazu je pijesak prekriven travom. Nije bog zna kako zaštićena od maestrala, kad pojača, nije dobro u njoj ostajati. Svakako valja isploviti prije nevere. U kućicama u Salbunari od rana proljeća do kasne jeseni uvijek nekoga ima. Poneko od domaćina će vas i ugostiti ili vam prodati ribe i vina, a najpoznatiji su joj stanovnici Živko i Marija Jončić.
Biševska luka
Porat ili Biševska Luka najvažnije je otočko mjesto i najveći zaselak, posljednja stanica pruge i odatle obrnutim itinerarom ide ka Komiži. U njemu je petnaestak kuća, u kojima zimi jedva da tkogod živi. Ali za ljetnih se mjeseci odasvud vrate Biševljani ili oni što misle da se još tako mogu zvati. Stižu iz Komiže, Splita, iz Amerike, a k njima se usele i njihovi najdraži gosti Slovenci. Mnogi već sa statusom starosjedioca na otoku.
Živne tad Porat, na neki novi način. Vjerojatno ne onom istom puninom kako je to nekad bilo kad je između dva svjetska rata na otoku živjelo 330 ljudi. Sve su kuće bile pune, a i školu su sagradili gore u Polju. Odavno u njoj nema đaka ali srećom je dobila novu namjenu. Ipak, ljeti se ta pustoš ne osjeća, sve se doima pomalo egzotičnim, naturalnim, ditirampskim. Riba i biševski plavac dodatno omamljuju, premda nautičar sebi to ovdje ne bi smio baš uvijek dopustiti.
Opasno po neveri
Biševska je luka duboko uvučena u kopno, punih pet stotina metara, ali je otvorena zapadu. Za jakih maestrala u njoj je valovito, ali uistinu je opasno kad jugo skrene na lebić ili za nevera kad je valja napustiti. Za jedne nevere 1986. stradala je ovdje i posljednja komiška falkuša Cicibela koja je danas u komiškom ribarskom muzeju. Porat je inače krasna uvala. S obiju je strana obala stjenovita, a u dnu je pješčana plaža. Do 2003. do uvale se spuštala šuma i makija, ali je sva izgorjela u veliku požaru što je poharao čitav otok. Od tad se mukotrpno obnavlja i uvala je ponovo zazelenila.
U Portu se dobro usidriti i prenoćiti kad smo sigurni u prognozu. Učinit ćemo to stotinjak metara ispred plaže kojom završava uvala na dubini između pet i deset metara, na pijesku prošaranu posidonijom. Društvo će nam u sezoni u pravilu praviti barem desetak brodica, ali za sve, ako se dobro usidre, ima mjesta. Na južnoj obali je mali betonski pristan na koji veže pruga, izletnički brodovi i pokoja ribarska barka. Dubina pod njim je između 1,5 i 2,5 metara. Navečer znade biti mjesta na njemu, ali zapitajte domaće je li vez slobodan.
Kod Srećka i Jakše
More oko otok Biševo još je bogato ribom. I sam sam pred Portom prije desetak godina ulovio lijepa zubaca. A želite li pojesti oborite ribe, možete to učiniti u dvijema oštarijama u uvali. Konoba Tomić, odmah ponad plaže starija je a poznata je i po imenu Srećko. To je zato jer ju je nekad držao Srečko Tomić, ribar, vinogradar i gostioničar. Već odavna gazde su njegovi sinovi Veljko i Krešo. Druga, lijepo uređena konoba Jakša na samom žalu, vlasnika Jakše Vitaljića, otvorena prije nekoliko godina. Obje su pomalo egzotične i onako po domaću. Nađe se u njih svježih jastoga, trilja, škarpina… A za pravo reći, znade se i dogoditi da se ugođaj za sparnih ljetnih večeri otme kontroli pa Srećko ponekad postane pravi disko klub što radi do zore.
Kontinent otoka
Ipak, ako u Portu niste proveli besanu noć, a vrijeme je lijepo, možete se iskrcati i odmah kod konobe Tomić otputiti se uzbrdo puteljkom što vodi do vrha otoka, Stražbenice, uz zaseoke Nevaja, Polje, Veligora i Potok sve uz polje što je uz ribu hranilo Biševljane. Lako se može dogoditi da usput nikoga ne sretnete. Tek po otvorenim škurama na kojoj kući i obrađenim vinogradima prepoznat ćete da i ovdje još ima života. Čim malo odmaknete cestom zaključit ćete da više ne vrijedi ona rečenica Mate Dolenca da na otoku nema automobila. Ima ih barem pedesetak. Odslužili su svoj vijek na asfaltiranim cestama. A ovdje služe koliko mogu i dokad mogu.
Polje (Napoje)
Centar otočkog života nekad je bio u Polju u kojem više nema stalnih stanovnika. Ali ima ljetnih a dogodilo se nešto što u vraća život. Nekadašnja škola postala je Prezentacijski centar Modra špilja. U Centru su sadržaji koji svakoga tko ovdje dođe upoznaju s prirodnom i povijesnom baštinom otoka, u njemu se održavaju edukativni skupovi i različite radionice, radi restoran Gatula… Osim multimedijalnih sadržaja unutar Centra, onaj tko do njega dođe naići će i na poučne staze, sjenice, vidikovce i infotable, a posjetiteljima su otvoreni i vojni potkopi i topničke bitnice građene poslije Drugog svjetskog rata na otok Biševo i ubrzo potom napuštene. Kad već dođete u Polje razgledajte i crkvicu Sv. Ciprijana. Onaj tko hoće dobro protegnuti noge može se uspeti i do 239 metara visokog vrha Stražbenica. Trebat će do tamo malo manje od sat hoda. Ali bit ćete nagrađeni veličanstvenim pogledom.
Zapadnom obalom
A kad se opijeni pogledom na pučinu i stjenoviti Trešjevac odakle dalje nema ničeg osim mora vratite u Porat, još je na vrijeme da po bonaci isplovite do pred jednu od uvalica što se nižu zapadnom obalom otoka put njegove najjužnije točke rta Gatula.
Nevaja i Potok, prve dvije na koje ćemo naići, kriju blistava mala žala, onakva iz snova. Ipak teško se u njima može uživati čitav dan. Može se usidriti pred njima na dubini od desetak metara. Posve su otvorene zapadu i čim ojača maestral, valja ih napustiti. Odlučite li zastati u Potoku, pazite na hrid pred njegovom sjevernom
puntom. Prema jugu još su dragice Ploča, Šparen Dolac i Duga. Minijaturne i idealne za doći do njih gumenjakom ili manjom barkom.
Trešjevac
Na južnoj strani otok Biševo poput kažiprsta ispružio u more izduženi, kilometar dugačak i petstotinjak metara širok poluotok Gatula. Uz njega teče jaka struja a kad ga prođemo stigli smo pred uvalu Trešjevac. Nekada jednu od najpoznatijih ribolovnih pošta na Jadranu i sve do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća obitavalište morske medvjedice. Srdele je u staro doba bilo toliko da je samo s prihodima s ove ribolovne pošte sagrađena tvrđava Komuna u Komiži. Teško je reći je li odavde nestala ili je nema zato jer je Komižani više ne love niti starim načinom potegačama niti plivaricama. Ima zato po grotama i hridima Trešjevca druge ribe — zubataca, gofa, šargi, kavala, škarpina… Svaki će ribar reći da je nema niti izdaleka kao ranije, ali istinitost te činjenice teško je utvrditi. Sigurno je samo da je ribolovaca sve više. Onih što love mrežama stajačicama i panulom.
Obale Trešjevca su sure, visoki klifovi ruše se u more, a s njih su tko zna kad pale i brojne gromade. Uz njegovu zapadnu i sjevernu obalu iz mora strše kao hridi ili vrebaju tik pod površinom oni na kartama označeni plusevi. Najveća je, usidrena blizu sredine uvale hrid Kamik. A najopasnija je pod morem skrivena Baba pedesetak metara put sjeveroistoka od nje.
Medvidina špilja
Podmorje Trešjevca puno je raspuklina i špilja. Ipak, najveća je više nad morem nego pod njim. To je Medvidina špilja, malo istočnije od sredine sjevernog dijela obale. Lako se uoči po dvadeset metara visoku hridinastu otvoru što u dubini krije 160 metara dugačku i četrnaest metara široku špilju koja završava malim žalom. Unutra može uploviti manja barka. I uokolo ulaza u nju mnogobrojne su hridi. Trešjevac završava rtom Biskup odakle kreće istočna obala Biševa. Sve do uvale Balun s izuzetkom uvalice Saladinca, nerazvedena je, strma i nepristupačna.
Modra Špilja
Posjet ovom prirodnom fenomenu i turističkoj atrakciji znade početi kaotično, osobito ako ste se pred nju uputili svojim brodom u srcu sezone. Uz vas će se sigurno naći još desetak turistima nakrcanih barkica i gumenjaka s istim ciljem. Kad se konačno ukrcate u brodicu koja do nje plovi najprije ćete se zavući se u uski klaustrofobični tunel kojim se uplovljava do špilje.
I taman kad ste se upitali ima li to smisla, našli ste se u dvorani što se prelijeva u tisuću nijansi plavog i ostajete bez daha. Sve je okupano plavim, lica vašeg susjeda, barke, stijene, a svaki doticaj mora, svaki zaveslaj ostavlja srebrni trag. Kupanja u špilji više nema. Ali sjećanje vraća tijela plivača što ne mogu odoljeti skoku u more. Koja se prelijevaju srebrnim oklopima u pjeni tisuća istobojnih mjehurića. Znali smoskočiti pa izronit na sunce kroz podvodni otvor pa se vratiti opet natrag plavome. Jedanput sam dok nije bilo gužve u špilji naletio i na društvance iz Komiže što je na svojoj barci skladno pjevalo. Nezaboravno je bilo i tad i svaki drugi put.
Sve do 1884. godine u špilju se nije moglo ući drukčije nego ronjenjem ili kroz raspuklinu u stijeni dva metra nad morem. Tada se njome oduševio austrijski slikar Eugen Ransone i predložio da se miniranjem proširi ulaz kako bi se unutra moglo ući brodićem ili plivajući. Rečeno — učinjeno, od tada je Modra špilja otvorena turistima i to odmah, kako se priča, uz naknadu.
Špilja je iznutra poprilično velika. Dugačka je više od trideset, široka petnaestak i visoka šest metara. Za mirna mora i sunčanog dana negdje između deset i pol i
podneva kroz podvodni ulaz što se poput svoda pružio s južne strane prolaze sunčane zrake. Odbijajući se od dna i u špilji stvaraju plavosrebrene efekte radi kojih se u nju dolazi.
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus)
U Medvidinoj špilji bilo je najpoznatije obitavalište sredozemne medvjedice ili morskog covika kako ga Komižani i Biševljani zovu. Ovaj osamljeni sisavac ne živi u velikim skupinama poput tuljana sjevernih mora. Uglavnom je sam ili u obiteljskom krugu. Vjerojatno je i zbog toga dobio ime monachus — redovnik. Odrasli mužjak naraste do 2,4 m, a težak je od 250 do 300 kg. Boja mu je uglavnom crna, ima bijele mrlje na trbuhu. Odrasla ženka nešto je malo manja od mužjaka, ali težina joj je ista. Uglavnom je sivkasta. Svake druge godine rađa po jedno mlado. Mladunče je dugo do 94 cm, a težina mu je od 15 do 20 kg.
Obrastao je poput vune mekanom dlakom, boje od crne do čokoladne, s karakterističnim bijelim mrljama na trbuhu. Prvih dana stalno boravi na suhom i posve je ovisno o majci. Poslije nekoliko tjedana počinje plivati i roniti.
Jedna je od najugroženijih životinjskih vrsta. Procjenjuje se da ih u čitavom svijetu živi oko 350. Mjesta na kojima obitava moraju biti skrovita, bogata ribom i u doba okota relativno topla s mnogo sunca. Vrlo je inteligentna životinja, a u svojem se staništu mora osjećati sigurnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, obitelj se seli i traži bolje uvjete za život. Iako su joj uvjeti hrvatskih pučinskih otoka izvanredno odgovarali, od 1964. godine više se na njima nisu pojavljivale. Izgubile su bitku s ribarima koji su ih nemilice uništavali jer su im krale ribu, uništavale mreže.
Ipak se vratila, barem na kratko
Tek od devedesetih godina raširena je i posve promijenjena svijest o stvaranju uvjeta za njen povratak i opstanak što rezultira i formalnom zaštitom. Tomu su najviše pridonijela istraživanja i akcije Grupe sredozemna medvjedica, mediji koji ih promoviraju i Mediteranske igre 1979. godine. Njihov simbol je bila popularna Adrijana — morska medvjedica. Svi ti dozivi očito su djelovali. Od 2009. godine učestalo se viđala u širem akvatoriju južne Istre, a naročito u blizini špilja rta Kamenjak. Sreću da je vidnimo imali smo i mi. Njezina viđenja na tom području veliko su iznenađenje jer Kamenjak nije izoliran i medvjedica se ondje susreće s čovjekom. Akvatorij Kamenjaka biološki je vrlo vrijedno stanište, a klimatološki je slično izoliranim pučinskim otocima. Nažalost uginula je. Možemo se nadati da će se medvjedica jednog dana vratiti i na Biševo. Osobito postane li Trešjevac njen rezervat.
Napisao Braslav Karlić