„Mali moj Momo, hvala ti za sve“
Uginula je neobična kokoš Monique koja je oplovila svijet u maloj jedrilici i spasila život avanturistu i solo offshore jedriličara Guirecu Soudéeu
Guirec Soudée sinoć je objavio poduži oproštajni tekst svom nesvakidašnjem ljubimcu, kokoši Monique „Momo“ koja je uginula nakon 9 zaista jedinstvenih kokošjih godina. Francuz Guirec sada se natječe u IMOCA offshore klasi, a prije toga je sam preveslao Atlantik i nekoliko se mjeseci mislilo da je nestao na pučini. No i prije toga je imao niz avantura, a najpoznatija je ona s kokošom Monique s kojom je oplovio svijet na maloj jedrilici u pet godina.
Tijekom te plovidbe neplanirano je prezimio osamljen na Grenlandu, a jedino društvo pravila mu je kokoš Monique zahvaljujući kojoj je i preživio. O svom je neobičnom iskustvu napisao i knjigu, a priča o jedriličaru i kokoši Monique obišla je svijet, o čemu smo i mi pisali.
„Znao sam da neće živjeti vječno, ali teško je okrenuti novu stranicu. Poglavlje od 9 godina, od kojih 5 godina zajedno jedreći oko svijeta na Yvinec, živjeli smo najluđu avanturu mog života. Nakon svega što smo skupa prošli, ne znam ni gdje početi,“ započeo je Guirec Soudée u emotivnom oproštaju od Monique na društvenim mrežama.
Opisao je kako bi bez kokoške poludio tijekom duge zime na Grenlandu. „Bez sunca 70 dana, bez kontakta s ljudskim bićem preko 130 dana. Koja glupa ideja je bila da od hrane ponesem samo rižu. Nisam mogao niti loviti ribu. Ali ti si nastavila nesti jaja svaki dan. Znala si da naši životi ovise o tvojim jajima.
Nasmijavala si me. Svaki put kad smo se natjecali tko će uloviti poletušu na palubi, kad si klizila s jedne na drugu stranu na svakom valu, kad si pokušavala plivati do mene. Puno sam se puta uplašio da sam te izgubio. Olakšavala si mi upoznati nove ljude svaki puta kada bismo se zaustavili negdje. U Saqqaqu nikad nisu uživo vidjeli kokoš!
Ja sam se i žrtvovao za tebe. Sjećaš li se zatvora u Kanadi? Kao i kad smo morali odustati od jedrenja do Polinezije jer su bili uplašeni da ćeš donijeti ptičju gripu.
Ne, nisi ti bila bolesna, ja sam bio! Ali ti si jedina koja si znala koliko sam zapravo lud. Svaki put kad bih izgubio živce; tužan, ljut ili uzbuđen, ti si me slušala i imala razumijevanja. Znala si kada se sakriti, kada napraviti kontru i kada se olakšati na moju tipkovnicu! Da, ponekad bih te bio najradije spekao na štednjaku… Znaš da to ne bih nikad učinio.
Skupa smo vidjeli ledene brjegove, medvjede, kitove jednoroge, desetke kitova i tisuće dupina. Sanjali smo kao djeca i drhtali od straha. Kad smo se prevrnuli na „opakim pedesetima“ nakon Rta Horn, kad smo tjednima jedrili u oluji, hladnoći i bili isrcpljeni. Ništa od toga ne bismo mijenjali za bungalov na Tahitiju.
Pet godina kasnije stigli smo u Bretanju, i živjela si na mom otoku. U početku si spavala u kući i nisi me napuštala niti sekunde. Onda si postala kraljica otoka i uvijek trčala okolo, kopala zemlju, pijesak i morsku travu.
Tada sam se odlučio na moju ekspediciju veslanja preko Atlantika u malom hermetički zatvorenom plutajućem lijesu. Nije bilo govora da te ponesem sa sobom, ne bi preživjela niti dana. Zaslužila si mirnu i tihu mirovinu. Potkraj si postala umorna. Znao sam da to nije dobar znak, ali i to je život. Pa, kažu da svemu dobrome dolazi kraj. Ja te nikad neću zaboraviti moj mali Momo. Hvala ti za sve.“
Piše: Teo Marević
Foto: Guirec Soudée Adventure