Igor Piacun, nekada viđeni jedriličar, za kojega znaju baš svi koji su u zadnjih pola stoljeća imali bilo kakve veze s jedrenjem i regatama, prije nekoliko godina stubokom je promijenio život. Rezolutno je kazao zbogom refulima i dricevima i nikada se ne osvrćući – otišao u planine.
Škotu i kormilo Igor Piacun zamijenio je gojzericama i cepinom, a tvrdoglav kakav je oduvijek bio, u planinarenje je zagrizao kao što pas zagrize kost – do kraja. U PŠD-u Mosor završio je Opću planinarsku i Visokogorsku školu te postao i licencirani planinarski vodič.
U svega nekoliko godina aktivnog planinarenja uspeo se na vrhove svih hrvatskih i slovenskih planina, a potom i na Mont Blanc. Ovoga ljeta je – netom preboljevši mononukleozu i upalu pluća – otišao na Himalaju. I bio tamo dovoljno odgovoran da odustane neposredno prije osvajanja 6,476 visokog vrha Mera Peak. Sin Pave popeo se tada na Mera Peak i za njega.
Igor Piacun je u jedrenju ostavio dubok trag kao jedriličar i kao organizator regata. Pobijedio je na prvoj Jabuci i na drugoj Uskršnjoj regati. Njegovo ime je na pokalu Mrdujske regate, a na regati Sušac, čiji je jedan od pokretača, pobijedio je preko nekoliko puta. S Maxom Juričićem osmislio je i pokrenuo vjerojatno najoriginalniju hrvatsku regatu – postirsku Malu noćnu. A s prijateljima iz uvale Baluni i Jadransku regatu koja se jedrila iz Visa.
U jedrenju si proveo gotovo cijeli život i ljudi te prvenstveno znaju kao jedriličara. Kako je sve počelo?
Jedriti sam počeo sasvim slučajno, s osam ili devet godina, kada je trener Mornara Tonko Pivčević došao u moju školu na sat tjelesnog i pitao tko bi želio jedriti, a moj prijatelj Mario i ja digli smo ruke. Taj moment odredio mi je sljedećih 40 – 45 godina života. Počeo sam s Optimistom pa Laserom, a kasnije sam jedrio u 420, 470, Europi i Tornadu. U klubu sam bio više nego u školi i kući zajedno, a ljeti bih jedrio doslovno cijeli dan.
Kako su izgledali ti trenizni kada si bio dijete?
Trener bi stavio nas 15 – 20 dice u veliki gliser, steglio bi 2-3 optimista i mi bismo se onda redali. Efektivni trening trajao bi 5 – 10 minuta, a ako bi nešto tu falija, griza bi se sve do sljedećeg treninga, jer jedrenje mi je otpočetka bila ljubav prevelika. I danas me drži. Kad s neke planine vidim more ili kad šetam pasa zove me, ali ne znam, sad sam jednostavno u drugom điru. Ali i danas s užitkom dođem u Kutić u Mornara i slušam priče o regatama.
Znači, cijeli tvoj život odredilo je jedno dizanje ruke na satu tjelesnog?
I planinarenje mi se kasnije dogodilo skroz slučajno. Te neke prilike ti se dogode u životu, nude ti se, a kada se ponude – treba ih prepoznati, jer vjerojatno se više nikada neće ponoviti. I moj početak planinarenja bio je povezan s jedrenjem, jer Rambo Amadeus i ja išli smo na jednu regatu i leteći iz Beograda u Ženevu preletjeli smo preko Mont Blanca. Vidio sam ga kroz oblake i zaželio popeti se gore.
Je li to na kraju zaista i bio moment koji te odveo u planine?
Kada sam se vratio kući, Nataša, moja supruga, mi je rekla da je to kriza srednjih godina. Ja sam na to skroz zaboravio, ali moj sin Pave, koji je tada imao 12 godina, to je čuo i zapamtio. Nakon četiri-pet godina nas dvojica smo počeli planinariti po Mosoru i Biokovu i počeli se zaljubljivati u planine. Onda me on pitao želim li još uvijek ići na Mont Blanc. Kazao sam mu – naravno da želim.
Niste valjda odmah otišli na Mont Blanc?
Upisali smo u PŠD Mosor prvo Opću planinarsku školu, a onda i Visokogorsku školu. Počeli smo planinariti 2021., a 2023. smo popeli Mont Blanc, nas četvero, bez vodiča i agencije. Mosorova škola je najbolja u Hrvatskoj i u sklopu nje smo puno puta bili u Alpama i drugdje. Bili smo dobro pripremljeni za Mont Blanc.
Vidim da u razgovoru odmah bježiš u planine, ali vratimo se na jedrenje. Kaži nešto o karijeri u malim klasama i krstašima.
U Mornara sam potekao, ali kasnije sam bio u Lučici i sada zadnje u Labuda. U optimistima sam bio drugi u Jugoslaviji, ali nakon toga je trener Igor Ivančić – Ige, koji mi je bio kao otac, napustio klub. Meni se tad život raspao. Promijenio sam klub i otišao u Lučicu, gdje su me prihvatili i gdje sam jedrio u klasi Europa. Bio sam prvak države, a kasnije sam jedrio u Laseru i 470. Uvijek sam bio blizu vrha, ali onda je došao fakultet. Studirao sam građevinu, završio je i otad radim u struci. Osjetio sam potrebu za familijom i sigurnošću, a jedrenje to tada nije moglo pružiti. U Hrvatskoj ne može ni danas. A kada sam krenuo na faks, počela je moja karijera u krstašima
Pamti se da si pobjeđivao na Uskršnjoj, na Mrduji, da još uvijek držiš rekord Sušca… Kaži nešto o tome.
Uskršnja se na početku jedrila na Elanima, prvu je pobijedio Tomo Bašić, a drugu moja posada, u kojoj su bili sve jedriličari od pedigrea – Pero Šajatović, Joško Baće, Tonči Antunović i Miljenko Nikolić. Za nagradu smo dobili pet satova, a svaki je vrijedio šest hiljada maraka. Uskršnja je uvijek imala najbolje nagrade i bila mi je jedna od najdražih regata. U to vrijeme je Vlado Golenić, koji je na neki način bio moj mecena, kupio od Fižulića Karubu pa smo s njom pobijedili oko Palagruže i regatu Rimini-Krf-Rimini. Na Mrduji sam pobijedio tri puta, a s Darkom Prižmićem sam pobijedio na prvoj Jabuci.
Na kojim si još regatama često nastupao?
Bio sam na 13 Jabuka i na 17-18 Sušaca, od kojih sam pobijedio šest-sedam puta. Jedrio sam dosta i s braćom Makjanić i bavio se Match Raceom, ali sam paralelno stalno radio u struci, oženio se i dobio kćer. Što se Sušca tiče, ta regata mi je baš u srcu i nije mi jasno kako Prižmić i ja još od 2007. držimo rekord. Tad smo po bonaci jedrili do Vrata i iz njih smo izašli zadnji, a možeš mislit koje smo brive kasnije razvijali kad smo napravili rekord. Zapuhalo je jugo, a brod je bio GP42 Adria Azija i stvarno smo doletili do Splita, došli smo odmah iza ponoći.
S kime si još znao jedriti?
Jedrio sam puno i sa Zlatanom Zoričićem na Barba Branku, pokojnim Tončem Antunovićem, Miljenkom Nikolićem, Emilom Tomaševićem i sa Zoranom Jakšićem, koji mi je bio na floku u 470. I s Jakšićem sam dobio jedan Sušac, a zadnji put sam ga pobijedio s Emilom Tomaševićem. Jedno vrijeme sam jedrio i sa Zvonkom Kotarcem na Shipmanu Snježana. On mi je bio direktor u firmi i zarazio me skijanjem, a ja njega jedrenjem. Svi ti momenti iz jedrenja mi fale, ali ne možeš sve imati. Nema vremena za sve.
Kako si upoznao Ivana Šolu, s kojim si jedrio u klasi Tornado?
Znam ga još s Gripa, on je svima nama mlađima bio legenda s tim svojim motorima i mi bismo se često okupljali oko njegove garaže. Šola je s bobom išao na zimsku Olimpijadu, a onda je skužio da u Tornadu nije teško oboriti olimpijsku normu i da bi se s dobrim jedriličarima mogao kvalificirati. Našao je sponzore i dobio brod, a na tom Tornadu izmjenjivali smo se Ravi Copić i ja. Tornado je divlji brod, to su brzine od 30 čvorova i za trening bi išli do Šolte ili Brača i natrag, a bilo je prevrtanja, utapanja, jednom sam čak završio na hitnoj pomoći. Na kraju od svega toga nije bilo ništa, Ravi je slomio ruku, a cijela priča je zamrla.
S Maxom Juričićem si 2005. pokrenuo jednu od najoriginalnijih regata u Hrvatskoj – Malu noćnu regatu u Postirama na Braču. Kako je do toga došlo?
Moja druga žena Nataša je iz Postira i tamo ima kuću, a ja kad negdje dođem imam potrebu nešto raditi i proizvesti. Ljeti mogu dva dana provesti na plaži, ali već treći dan sam lud. Upoznao sam tamo Maxa, a on je imao stari drveni brod i mi bismo navečer, da pobjegnemo od halabuke turizma, po portu jedrili i pijuckali pivu. U postirskom portu svaku večer puše vjetar gažul, počne u 9 ili 10 i stane u ponoć i onda nam je palo na pamet da bismo mogli napraviti regatu. Da se jedri po noći, po gažulu, a kada gažul stane – da počne koncert.
Mala noćna brzo se pročula zbog izvrsne zabave nakon jedrenja. Tko je sve svirao u Postira nakon regate?
Regatu smo napravili prije svega za svoj gušt i na početku je bilo skroz gerilski. A na koncerte nakon regate smo zvali prijatelje i u Postirama su na kraju svirali mnogi vrhunski glazbenici – Darko Rundek, Boris Leiner, Rambo Amadeus, Marijan Ban, Neno Belan, Žan Jakopač i mnogi drugi. I naravno, Maxov bend Ljetno kino.
Zašto si se povukao iz organizacije Male noćne regate? I u organizaciji kojih regata si još sudjelovao?
Kada sam se uhvatio planinarenja, više nisam imao vremena baviti se Malom noćnom, ali moj dio posla preuzeo je Mate Škarić i regata je i dalje izvrsna. Radio sam inače i Jadransku regatu na Visu. Siniša Bilić, Sani Delić i ja ustanovili smo klub Host, koji i dalje egzistira, a iz te regate nastala je regata PMS Žena, koju organizira Goran Pećarević – Peco. Obje te regate su baš originalne i ponosan sam što sam i ja zaslužan za njihovo pokretanje. A bio sam i u ekipi koja je organizirala prvi Sušac.
Kod tebe je zanimljivo da si, kada si se zaljubio u planinarenje, potpuno nestao iz jedrenja. Zašto?
Kada sam se zasitio jedrenjem, jedno vrijeme nisam ništa radio, a to neminovno vuče u depresiju. Morao sam nešto napraviti i samo sam čekao da se nešto pojavi. Pojavilo se planinarenje i potpuno me obuzelo. Veseli me što i neki drugi jedriličari sada kreću u planine: Emil je završio planinarsku školu, a sad je u nju krenuo i Ante Ćesić. Kad me planinari pitaju kako je jedriti, kažem im da nema te patnje u planini kao što ima u jedrenju. Nikad mi nakon planinarenja nije bilo žao što sam išao, a nakon dosta regata sam se osjećao nezadovoljno.
Kako to da si krenuo u žestoko, pravo planinarenje?
Kada se završi Opća planinarska škola, možeš ići na društvene izlete autobusom, ali sin Pave i ja imali smo puno veće ambicije. Kao i u jedrenju, s vremenom upoznaš ljude, a onda upadaš u neke grupe koje idu na svoje privatne izlete. Pa nađeš ekipe koje idu na malo žešće izlete, a mi smo onda upisali Visokogorsku školu i krenuli na ledenjake i vrhove preko četiri tisuće metara. I tako se s vremenom stvari otvaraju, a ti napreduješ. Sada doma u hodniku imam tri metra gojzerica i upravo uzimam auto s pogonom 4×4. Jer šta je – život leti! Nema se vrimena! I treba radit ono što te veseli.
Koliko ti je važno što ti je glavni partner u planinarenju sin?
To je najljepše i najvažnije što mi se dogodilo u cijeloj toj priči. Kada ti dijete popodne ima školu ti ga ne vidiš cijeli tjedan i zapravo kroz njegovo odrastanje nemaš puno vremena odgajati ga. A kad navrši 15-16, već ima svoju ekipu i više mu nisi potreban. A mi smo u planinarenje krenuli skupa i ja sam odmah znao da najbolja stvar tu nisu planine, nego to što smo skupa. I on je to isto jednom rekao. Sada smo se vratili iz Nepala, penjali smo Mera Peak, vrh od 6,476 metara. On je popeo, a ja nisam uspio, došao sam do 6,200 metara. Ali srce mi je bilo ogromno što je on uspio. Pave je uz to najmlađi član Mosora koji je popeo Mont Blanc, imao je tada 18 godina. On inače studira aeronautiku u Zagrebu na FSB-u.
Kako je protekao uspon na Mera Peak?
Bilo nas je 18 na ekspediciji, imali smo četiri vodiča šerpe, koji su svi bili više puta na Mount Everestu i 11 nosača. Tehnički to nije zahtjevan vrh, ali je problem visina. Treba kompletirati opremu i biti fizički spreman, a dobro je prije popeti neke vrhove od 4 tisuće da tamo dođeš aklimatiziran. Mi smo išli u Sloveniju u visinske sobe, jer smo zaključili da je to najoptimalnije za pripremu. Ja sam ovoga ljeta prebolio upalu pluća i mononukleozu, još sam se oporavljao i kazao sam da ću ići koliko mogu. Kada smo u ponoć krenuli s 5,800 metara iz visinskog šatora osjećao sam da mi fali kisika, hiperventilirao sam i prečesto se zaustavljao. A kako smo svi bili vezani konopom, usporavao sam druge i odlučio se vratiti.
Do koje visine si došao?
Došao sam na 6,200 i to mi je bilo dosta. Što planinari kažu – planina će uvijek biti tu. Drago mi je što sam išao, ali i što sam bio dovoljno razuman da odustanem. Dogodine ću napuniti 60 godina i svjestan sam što mogu a što ne, a na Himalaju sam zaista htio otići. Himalaja je veličanstvena, isto kao što su veličanstveni Nepalci. Nisam vidio prijazniji narod u životu, uvijek su nasmiješeni i nikad nemaš osjećaj da će te prevariti. A onda se vratiš doma i čuješ da ih ovdje napadaju ljudi s crnim maskama.
S kime još voliš otići u planinu? I gdje najviše voliš planinariti u Hrvatskoj?
Imam malog pasa, Jack Russella, zove se Kono i s njim mi je isto jako drago ići u planine. Ima 9 godina, ali još ona dura i puno smo prošli skupa. Koji put joj nije ni drago, ali šta će, ako idem ja, hoće i ona. A ako je neki put ne povedem, onda se ljuti, okrene glavu na drugu stranu. Sada sam i ženu Natašu privolio na to, bila je na Dolomite i Tatre, tako da svi doma planinarimo – žena, sin, pas i ja. Što se planina tiče, svaka ima neku svoju osobnost i svaka je na svoj način lijepa i zanimljiva. Jako volim ići na Dinaru, na Biokovo i na Velebit, ali i na Medvednicu, na Sljeme, Ivančicu, Žumberak, Plješivicu. Samo da je neka malo jača tura, da nije baš šetanje.
A Mosor? Ipak si ti Mosoraš…
Mosor i naš Planinarski dom Umberto Girometta su mi kao da sam došao doma u tinel. Svaki put guštam otići, naročito nakon neke teške ture, s tim da treba znati da je Mosor isto teška planina, to je s kamena na kamen i polomiti nogu nije nikakav problem. Možemo se mi ovdje u Dalmaciji jako dobro zabaviti na našim planinama, a blizu je i Bosna, tu je Čvrsnica, koja ima uvjete snijega i hladnoće kao Himalaja.
Imaju li jedrenje i planinarenje neke dodirne točke? I ideš li više uopće na regate?
Desetljećima jedreći, uvijek sam išao na iste regate i na tim regatama uvijek su bili isti ljudi. A u planinarenju mi je uvijek nešto novo i stekao sam puno novih prijatelja. Nijedan vrh nije isti, čak ni kad se vraćaš istim putem, a planina je u svako godišnje doba drukčija. Uživao sam jedriti noću, po otvorenom moru, kad je tišina i kad pola posade spava. Tako mi je i ovdje, na velikim visinama, kada je snijeg i kada na kilometre uokolo nema nikoga. Sjećam se kad smo izbili na greben prema Mont Blancu, takve ljepote nikad nisam doživio na moru. To te i mijenja, drukčiji sam čovjek sad nego kad sam jedrio. A otkad sam u planinama, bio sam sve skupa na dvije regate. Prva je bila Labud Classic, na koju me na svoga Bel Amija pozvao pokojni Cikapila (Željko Cikatić), a druga je jedna mala regata u Kaštelanskom zaljevu na kojoj sam bio s Emilom Tomaševićem.
Prve jedriličarske korake napravio si još 70-ih, možeš li usporediti jedrenje nekoć i sad?
Ja sam u jedrenju bio jako ambiciozan još kao dijete, ali jednostavno nije bilo para. Na vrijeme sam to shvatio i uhvatio se fakulteta. Jedrenje nije bilo razvijeno kao što je danas, nakon što su naši jedriličari došli do svjetskog nivoa i osvojili olimpijske medalje. Iako, u Hrvatskoj je to i dalje sport od kojega nema kruha. Možeš ti imati zlatnu medalju s Olimpijade, ali kad prestaneš jedriti doslovno si na ulici, nije to kao nogomet da zaradiš lovu pa kupiš kafić.
Znači, u Hrvatskoj se baš i ne može živjeti od jedrenja?
Ne znam postoji li ijedan hrvatski jedriličar koji može živjeti od profesionalnog jedrenja na velikim brodovima. Možda donekle Tomo Bašić, koji je po meni naš najbolji jedriličar u krstašima ikad. Jedrio sam s njim nekoliko puta i to je bila poezija. A najljepše što se sad događa kod nas je jedrenje na Melgesima, gdje naš Ante Ćesić osvaja europska prvenstva i u vrhu je svjetske ljestvice. Meni je Emil predložio da skupa kupimo Melgesa, ali sam mu kazao da smo prestari i da će nas ovi mladi satrat. I dobro sam mu kazao.
Kazao si da te planinarenje promijenilo. Kako? I što je to u planinarenju toliko fascinantno?
Ljepota svega je u pripremi cijele priče, a potom i u realizaciji. Onda – ako uvjeti dozvole da se popenješ – super, a ako ne – opet dobro. Nejc Zaplotnik napisao je u svojoj knjizi da je ljepota u samome putu, a prije njega to je pjevao i Dylan. Meni je isto tako bilo i u jedrenju: kada na regati vodiš i znaš da ćeš pobijediti – to je puno jači osjećaj nego kad pređeš ciljnu liniju, jer onda sve završava. Kada se popenješ na neki vrh iscrpljen si, sjedneš gore, uživaš u pogledu, nitko ništa ne govori, gricneš nešto i prazan si, ali lijepo prazan.
Planinarenje nije bezopasan sport. Imaš li dozu straha kada ideš gore?
Vodič sam i imam licencu koja vrijedi u cijelome svijetu. Prošao sam sve obuke i znam što treba raditi da se opasnost svede na minimum. Pave i ja smo inače prije dva mjeseca trebali biti na turi na kojoj su poginula dva Kaštelana i Solinjanin Marijo Boko, koji mi je bio drug u planini. Mi smo tad bili u visinskim sobama u Planici, a oni su bili 20-30 km od nas. Takve tragedije se događaju, ali isto tako te može strefit auto na pješačkom. Kada sam prvi put kao vodič vodio izlet na Karavanke, bila je lavina kamenja. Zujalo je oko nas kao meci, a jedan kamen je prošao metar od mene. I što možeš? Ali isto tako te mogu kolesterol i srce uhvatiti od gledanja dnevnika i jedenja janjetine.
Znači, riječ je o svjesnom, proračunatom riziku?
Stvar je izbora, a ja sam izabrao ovo. I jedrenje zna biti opasno. Bio sam nasukavan na Sardiniji, na Sušcu mi je pao jarbol i sad mi se čini da je to bio neki prošli život. Tako će mi vjerojatno biti i kad jednog dana objesim gojzerice o klin. Ali rijetko gledam nazad. Gledam moment u kojem jesam i gledam što će biti u neposrednoj budućnosti. Hinduisti i budisti u Nepalu kažu da moraš biti svjestan svoje smrtnosti. Ali ako usput ne radiš ono što želiš i ako ti nije lipo, čemu onda sve to?
Napisao: Lari Lulić
Snimili: Marin Srzić, arhiva Igor Piacun
