Tužnu vijest da je otišao u osamdeset drugoj godini života priopćio nam je jutros Karlo Kuret.
A sa Zlatanom smo pričali prije manje od tjedan dana, sreli smo ga u Labuda kad smo pripremali tekst o stogodišnjici kluba. Zlatan bi svakoga dana navratio do kluba, pogledao koga ima, s prijateljima eventualno zaigrao remi i otišao do broda. Plan je bio da se nađemo na njegovom brodu i popričamo, ali u Splitu je danima puhalo jugo pa se na brod nije moglo. Na kraju smo popričali telefonski, ali to nije bilo to.
S dobrim duhom hrvatskoga jedrenja, koji je obilježio cijelu jednu epohu i kojega su neizmjerno cijenili i voljeli jedriličari svih generacija, veliki intervju za More magazin napravili smo prije šest godina.
Donosimo ga u nastavku u cijelosti.
Adio dragi Zlatane!
Zlatan morski čovik
Iako je već debelo zagazio u osmo desetljeće života, legendarni Labudov jedriličar, koji je obilježio cijelu jednu epohu toga kluba, ali i hrvatskog jedrenja, ponaša se i živi kao mladić. Razgovor s njim dogovorili smo na brodu Barba Branko u Labudovoj lučici, koji je Zlatan taman pripremao za krpanje, budući da je na zadnjoj regati imao sudar, a barka mora biti tip-top, jer se dogodine sprema ići na ORC Svjetsko prvenstvo u Šibeniku. Pred kraj ugodne i zanimljive čakule, koja se protegla na dobrih pet sati, već je pogledavao prema moru i kalkulirao stigne li još sa svojim Boston Whalerom skoknuti do uvale Kašuni i baciti tunju, jer “tamo je jedna dobra pošta na kojoj ga čeka par lijepih zubataca“. Jedrenje i ribičija, ne nužno tim redoslijedom, dvije su velike Zlatanove strasti, koje su odredile njegov život. Svi ga ponajprije znaju kao sjajnog regatijera, majstora trima i vrhunskog jedriličarskog znalca, no on će prvi priznati da ga dobar ribolov čak i više napuni dobrom energijom od nastupa na regati, jer “kad na panuli zatuče gof kapitalac, adrenalin proradi žešće nego na startnoj liniji olimpijske regate“.
Hajdemo odmah razjasniti, jeste li vi Filip ili Zlatan Zoričić? Svi u jedrenju znaju vas kao Zlatana, a kada nastupate na regatama nekad vam je navedeno drugo ime.
Ime mi je Filip, a dobio sam ga po djedu s očeve strane. Ali od malih nogu svi u obitelji zvali su me Zlatan, valjda zato jer sam bio dobro dijete, zlatni mali. Otac me doduše nerado zvao tim imenom. A kad bi me službeno zazvao s Filipe, znao sam da sam nešto skrivio i da ću dobiti pest. Nadimak Zlatan ostao mi je na kraju za cijeli život.
Kako ste se našli u uvali Baluni i zainteresirali za jedrenje?
To je išlo nekako prirodno, jer rođen sam na deset minuta hoda odavde, a i stric mi je bio jedriličar, član Labuda, koji je tada bio jedini klub u Splitu. Početkom 50-ih godina već sam se motao po lučici, a počeo sam biti redovit otprilike kada sam krenuo u školu. Imao sam tunjicu i ovdje na mulu sam hvatao svoje prve špare i fratre. Ribičija i jedrenje zanimali su me usporedno od početka, s tim da je jedrenje u ono vrijeme potpuno obuzelo moju klapu, pogotovo kada se osjetio miris olimpijskih igara. Za to je zaslužan Boro Vujnović, tadašnji predsjednik Labuda, koji nam je otvorio vrata kluba i omogućio da jedrimo. Prvi je to znao iskoristiti Minski Fabris. Bio je iznimno talentiran i on je prvi iz te naše Labudove generacije koji se uspio plasirati na Olimpijske igre 1972. godine u klasi Finn. Jedriličari Labuda otad su deset puta sudjelovali na Igrama u Finnu. Sada je evo donesena sramotna odluka da finaši ispadaju iz olimpijskog programa.
Tko je pored Bore Vujnovića u to vrijeme gurao natjecateljsko jedrenje u Splitu?
Kada sam došao u Labud, tu je već bila neka starija ekipa, a na moju sreću prihvatio me i uzeo pod svoje Ante Ivančić. On me naučio prvim koracima u jedrenju. Vidjelo se da mi ide, pa sam već 1953., kada sam imao 11 godina, registriran kao natjecatelj. Dobio sam na korištenje jednu lijepu drvenu jedrilicu izgrađenu u Labudu, zvala se Kozica. Nismo mi tada imali optimiste ni kadete, nego predratnu generaciju brodova, šumpreši smo ih zvali. Sjećam se da je prvo moje jedrenje bilo po jugu, tu ispred Labuda. Poslije sam se šlepao na jole starijih Labudaša. Kada bi se vratio s mora, stariji Dešković dao bi mi svoju Jolu, da napravim bordadu po lučici, a zauzvrat sam morao izvaditi brod na kraj i srediti ga. Cijeli svijet bio je moj kada bih sjeo u tu Jolu.
No niste dugo ostali u Labudu, kako je došlo do vašeg transfera u Mornar, na drugi kraj uvale Baluni?
Počeo sam već postizati neke rezultate, s 15 godina osvojio sam svoje prvo državno prvenstvo, ali onda je trebalo promijenit klasu. U Labudu tada nije bilo puno brodova, a u klubu je bilo starijih i boljih od mene pa nisam mogao dobiti priliku za napredovanje. Ali moj talent prepoznali su u Mornaru, koji je imao cijelu flotu izvrsnih novih brodova. Pod okrilje me tamo uzeo Tonči Mitrović, bez dvojbe najbolji jedriličarski teoretičar u ondašnjoj Jugoslaviji. U Mornaru sam sve naučio i dobio kvalitetne jedriličarske temelje. Klubu sam to vratio s dvije titule prvaka države u Šljuci. Poziv u vojsku prekinuo mi je jedan potencijalno dobar rezultatski niz. Po povratku s odsluženja vojnog roka, nakon što godinu dana nisam jedrio, otac je inzistirao da upišem fakultet, što me nije interesiralo, ali i tu sam izgubio vremena. U međuvremenu sam još osvojio prvenstvo države u klasi Dragon u posadi sa Sapunarom, a jedrio sam i u Stelli s Feđom Pavićem. Tada se pojavio Flying Dutchman, fantastičan i brz brod koji je bio daleko ispred svog vremena. Tada sam odlučio otići iz Mornara i vratiti se u Labud gdje se ukazala prilika jedriti u Flyingu.
Vašu karijeru u malim klasama obilježilo je jedrenje u Flying Dutchmanu. Čega se sjećate iz toga vremena?
To mi je bilo najljepše razdoblje u životu. Meni uopće nije bilo toliko bitno ići na regate, važno mi je bilo svaki dan jedriti, jer to je bio fantastičan brod. Istinski smo uživali u tome. Recimo, kada bi pred Splitom zapuhalo jugo, flokist Mile Grbavac i ja čekali bismo da iz porta isplovi trajekt Proleterka i dođe na pola kanala, onda bismo pojurili za njim, okrenuli mu se ispred prove i krenuli nazad. Kapetan je vjerojatno mislio da smo neki luđaci. Flying Dutchman bio je izrazito brz brod, strahovito dobra barka. Mile i ja uostalom držimo neslužbeni rekord Mrdujske regate − sat i 47 minuta. Odjedrili smo to 1974. Ili 1975. godine, sjećam se da je bilo jugo od 30-ak čvorova i da pola brodova nije završilo regatu. I Mimo je na toj regati jedrio u Finnu i bio je drugi. Ja sam inače bio vitraš i Dutchman mi je bio upotrebljiv tek kada se koristio trapez. Po slabijim vjetrovima bio sam nezainteresiran i to me rezultatski puno koštalo. Dušan Puh tada je bio najbolji po slabim vjetrićima, ja sam imao svoj dio, a on svoj. Iz te klase izuzetno cijenim i Antona Grega, s kojim sam i danas prijatelj. On i flokist Simo Nikolić bili su genijalna posada, u Šljuci i Flyingu; prvaci Europe, treći na svijetu i peti na Olimpijadi. Pamtim tu čuvenu olimpijsku regatu u Kielu 1972., kada su trebali osvojiti medalju. Bio je slab vjetar, idealni uvjeti za Grega i Simu te su nakon četiri regate bili drugi, u zoni medalje. Prvoga Pettisona nije se moglo skinuti, on je sve regate bio prvi, bez konkurencije, ali sve ostalo bilo je otvoreno. I onda se dogodio pokolj u Münchenu, nakon čega je regata prekinuta na tri dana. Sjatili su se novinari, nabili pritisak Gregu i Simi, a kada je regata nastavljena, zapuhalo je jače i naši su počeli nizati slabije rezultate. Zadnja regata bila je borba za broncu s Brazilcima i Nijemcima. Izgubili su, ostali su peti.
Spomenuli ste Milu Grbavca, koji su još ljudi obilježili vašu karijeru?
Moje jedrenje vezano je uz tri čovjeka. Prvi flokist u klasi Šljuka bio mi je Branko Marasović, on je profesionalni pomorac i otišao je iz jedrenja zbog posla. Drugi je Mile Grbavac, čovjek nevjerojatnih fizičkih predispozicija, čiji su snaga i rekleksi bili neviđeni u Fying Dutchmanu. Treći je naravno Branko Širola, jedrili smo zajedno i u Šljuci, prije nego što sam išao u Mornar. Kada smo završili karijere u olimpijskim klasama, on je kupio jednu ludu spravicu, Farra 31 i to je bio nastavak našeg jedrenja iz Flying Dutchmana. Mario Stipinović imao je istoga Farra, on bi na regatama jedrio s Minskim, a ja bih bio s Brankom. On je inače vrlo značajna osoba u mome životu, među ostalim je zaslužan i što sam slovenski penzioner. Naime sredinom osamdesetih zajedno smo radili za Slovence, koji su me nakon druge operacije potjerali u mirovinu. Ipak, kad već spominjemo zaslužne za moju karijeru, moram reći da ona nikada ne bi mogla funkcionirati bez supruge Damire, koja ima stopostotno razumijevanje za ovo čime se ja bavim. Imao sam sreću što sam naišao na takvu ženu.
Cijeli život ste uz more i u jedrenju, no za to ste se morali izboriti, jer roditelji su imali druge planove za vas.
Otac i ja uvijek smo ratovali, jer on je želio da završim fakultet, a ja sam želio samo jedriti. More je na kraju bilo jače. Prvo sam protiv svoje volje pokušao s Pravom, ali to nije trajalo, jer naprosto me nije interesiralo. Ni danas ne volim proći pored Pravnog fakulteta u Splitu. Kada to nije uspjelo, otac me kanio poslati da navigajem, no na kraju me, preko nekih svojih veza, uvalio na Vojnu akademiju u Divuljama. Otišao sam tamo jer sam morao, bez namjere da ostanem, a civilnu odjeću sakrio sam pod krevet, umjesto da je u paketu pošaljem kući. Jedan vikend prije polaganja zakletve bilo je prvenstvo Splita u jedrenju, skinuo sam uniformu i pobjegao preko ograde. Došao sam u Mornar, nastupio na regati i pobijedio. Bio je veliki skandal doma, otac mi je zabranio doći kući i tako sam oko mjesec dana živio na nekim vojnim brodovima koji su bili u Mornaru, sve dok mi po bratu nije poručio da se mogu vratiti. Vojna akademija mi naprosto nije bila opcija. Volio sam slobodu i nisam mogao zamisliti da stalno nekoga moram slušati i izvršavati zapovijedi.
Iako ste cijeli život u sportu, relativno mladoga pogodili su vas ozbiljni zdravstveni problemi. Kako to?
Takve su mi genetske predispozicije. Problemi sa srcem počeli su kada sam imao 45 godina, a nekolicini vrsnih doktora i dobrih prijatelja mogu zahvaliti što danas tu s vama pričam i što usprkos svemu i dalje aktivno jedrim i idem u ribičiju. To su profesori doktori Radovanović, Paladino i Šesto. Za svakoga od njih mogu reći da mi je spasio život. Brigu o meni potom je preuzeo Josip Bulum, sjajan stručnjak s Rebra, kojemu svake godine idem na redoviti servis. Zahvaljujući tome i dalje se mogu skitati po moru. Ljudi sa zdravstvenim problemima inače često rade jednu veliku grešku: potpuno podrede život bolesti, samo o njoj razmišljaju, zatvaraju se u kuće i postavljaju si limite koje vjerojatno ne bi trebali. Ja bolesti ne dozvoljam da mi nametne svoj tempo. Inače, iako sam cijeli život u sportu, ja sam uvijek volio živjeti punim plućima, hedonistički uživati s društvom po regatama. Nisam se nimalo štedio, sve dok silom prilika nije došlo vrijeme za jedan ozbiljan servis − a ja tako gledam na svoje zdravstvene probleme. Svi ti problemi zapravo su tehničke prirode. Tu ima posla za „vodoinstalatera“, jer naše žilice su kao cijevi koje moraju biti čiste i kroz koje nesmetano mora teći voda. Ja to pomalo bagateliziram, zbog čega me bližnji često kritiziraju. Nisam rob ovoga što imam. A kada pretjeram, javi se srce i onda moram stati. Imam šest bypassa, pet stentova i jedan pacemaker pa ga poslušam kad se pobuni.
Osim što vas je liječio, doktor Josip Paladino postao je vaš dobar prijatelj. Što vas je povezalo?
Povezali su nas Šolta i more. On voli more, ima gumenjak tamo, s kojim obitelj vodi na kupanje, ili napravi đitu do Visa ili Hvara. Njemu je to more jedina prilika za relaksaciju, inače uvijek radi punim gasom. Kako sam ja u jednom periodu stalno bio u Maslinici baš smo se zbližili.
Poznati ste kao vrstan jedriličar, ali i strastven ribolovac. Što vam od toga izazove veću navalu adrenalina, ili u prijevodu što je opasnije za vaše srce?
Definitivno ribičija! U jedrenju, barem za mene, nema toliko adrenalina, to mi je rutina, jedan drukčiji set emocija. Mislim da se niti start olimpijske regate ne može mjeriti s uzbuđenjem kakvo doživim u ribolovu. Ja prije ozbiljnog ribolova moram uzeti apaurin i nitroglicerin, jer kad udre prava riba − srce podivlja! Kao da ti je ruka u trafostanici. Jednom sam tako u Maslinici, veljača je bila, išao u ribolov i trefio Điđija Francescija, brata Josipa Paladina, blizu jedne pošte od zubataca i gofova. Dao mi je jednu veliku lignju za panulu, a tek što sam došao na poziciju i spustio štap, odmah mi je udarila beštija. Znao sam istog trena da je gof, a ne zubatac, jer gof tuče na svoj tipičan način, a onda ide u dubinu, neće u škrapu. Bio je velik, ali i ja sam bio spreman, taman sam bio montirao novu tanku upredenicu na štap koji je baždiran za tu vrst ribolova. Teška bitka trajala je 45 minuta. Prvih 20 molio sam se da gof ne ispadne, jer bio je kus ribetine, ali onda me u toj borbi počelo stiskati u prsi, pa sam se molio da se otkači i spasi obojicu. Ipak, nisam ga mogao pustiti, odustati od njega, a kad sam ga napokon nekako dovukao do broda, bio sam potpuno iscrpljen. I on je bio gotovo krepan. Uhvatio sam ga za škrge i težinom tijela prebacio u brod. Obojica smo tako pali u brod, glavu uz glavu i bespomoćno ležali. Gledao sam njegove posljednje trzaje i promislio kakva sam ja budaletina, da se dovodim u takvu situaciju i riskiram život. Ali valjda si ne mogu pomoći. Taj gof imao je 36 kila i to je moj trofej.
Možete li definirati što vas to uvijek iznova tjera na more pa i u ovakve pogibeljne situacije?
More je sloboda. Kada si na moru, nema politike, nema ničega, samo uživanje; užitak lova, užitak jedrenja i druženja. Kada vidiš Palmižanu zimi po lijepom vremenu, to je fantastično, to je vrst senzacije kakva običnim smrtnicima nije dostupna. To očisti dušu i tijelo od svih otrova. Mene dobar ribolov napuni za godinu dana. Pitam se ponekad dokad će trajati taj zov, ili virus mora, ribe i jedara, ali čini mi se da će barem kada sam ja u pitanju trajati dok god živim. To me fascinira i ispunjava. Uostalom, more me je spasilo, preživio sam zahvaljujući Kornatima, gdje sam se na mjesec dana povukao između dvije teške operacije srca. Malim Bostonom svaki sam dan išao na more i živio samo od jednog fratra dnevno i friške arije.
Poznati ste kao studiozan, metodičan jedriličar, ali i ribolovac. Perfekcionist, kojemu je u oba ta sporta važno sve znati te imati i znati upotrijebiti najbolju opremu. Kako i od koga ste učili kad je ribolov u pitanju?
Kao lovac tunjom, divio sam se dvojici ljudi. Prvi je Stipe s Visa, vrhunski panulaš, koji je znao donositi gofove od 50 kila, a drugi je Joško Radman sa Šolte, također pravi maher. Što se opreme tiče, ne stidim se reći da uvijek želim imati najbolju. Pasionirano pratim trendove i imam bogatu kolekciju ribolovne literature. Kada idem kupiti postole, gledam koliko koštaju, ali kada kupujem ribolovnu opremu, cijena me ne interesira. Meni je taj pribor kao kad žena kupi Pradinu torbicu. Kada sam tek došao u Maslinicu, iskusni lokalci prvo su me malo podozrivo gledali, u stilu – vidi ovog purgera čime lovi, a danas tamo svi love štapima. Evo, ja i sada tu na brodu imam sjajan pribor, na primjer vrhunsku Penovu makinju obloženu plastikom da se ne ošteti, sa žicom Monel koju samo Amerikanci proizvode. To su upredenice od šest slojeva, čudo od tehnologije, a udice su ekološke, same se raspadnu nakon tjedan dana. Imam tri fishfindera, motor predviđen za te stvari, bazen za živu ješku, posebne magnetske pumpice za punjenje. Na provi je apartman, čuvalica za žive lignje. A u ribolovu je, kao i u svemu ostalome, važno iskustvo, koje se stječe vremenom. Sada odmah ćutim koja je i kolika riba, kako je zagrizla, hoću li je izvući i koliko će mi vremena trebati.
Koju ribu volite loviti? I što vam se čini, kakva je danas situacija s ribljim fondom?
Najviše volim loviti na panulu, a to znači gofove i zubace. Gof je pravi borac, njega je lijepo vući, za razliku od zubaca koji se vrlo dobro drži na početku, ali brzo pada. Inače, dolje među ribama strogo se poštuje hijerarhija, ješku će uvijek prva zagristi najveća. Sad sam već tako ispraksiran da vrlo rijetko gubim ribu, zna se tek ponekad dogoditi da zubatac pregrize krenu. Tada na ruci točno osjetiš taj trzaj. Ranije sam rado i intenzivno ronio, preronio sam sve od Portoroža do Cavtata, vadio crve i puškom tukao ribu. Uvijek je važno ući u kretanje ribe, pronaći joj stanište, koje naravno nije uvijek na istom mjestu. Pogotovo za zubace, koji žive od jednog do 100 metara dubine. Ta riba stoga nikada neće biti istrebljena. S gofom je druga priča, njega su desetkovali. Dozvoljen je lov u mrijestu, love ga ogromnim mrežama, zatvore i dižu ribu punu mrijesta. To je zločin. Kad ja na udicu dignem ribu koja se mrijesti, tuga me uhvati, jer ne mogu je vratiti, gotova je. Moja klapa imala je jedno pravilo. Kada bismo u ono obilato doba naišli na gofe manje od dva kila, mijenjali bismo poziciju, bježali bismo od njih. Strašno je to palo, nekoć sam kod Vodnjaka dizao gofove od deset kila, a sada vadim primjerke od kila i pol.
Vratimo se na jedrenje. Neizostavni ste na regati Sušac, koja je prilično zahtjevna, jer zna se jedriti i više od 24 sata u komadu. Zašto volite Sušac i koji je vaš recept za tu regatu?
Sve ovisi o vjetru, po jačem se brzo odjedri, a po lakšem opet ovisi kojega je smjera i mijenja li se s obzirom na dio dana. Kada su termalni vjetrovi, dakle klasika, prvo maestral, koji baci na tramuntanu, lagano je jedriti. Uvijek je isto pitanje: hoćemo li preko Vodnjaka, kroz Pasadur, ili na Hvar. Po maestralu ja uvijek odaberem prolaz kroz Ždrilac. Na povratku natrag po noći, treba vidjeti u koje doba se prolazi kroz Ždrilac zbog kurenta. Često biram Ždrilac, ali ako je tramuntanela, rado prođem preko Vodnjaka. Tamo ako se u krivo vrijeme nađete na krivom mjestu, jaki kurenti će vas ugroziti. Treba imati špurijus, ali kako idem loviti ribu na Vodnjak, dobro znam to područje. Kasnije još naravno čekaju splitska vrata, gdje se uglavnom svi nađemo zajedno u nekom trenutku. Ove godine Leo Lemešić bio je u velikoj prednosti, ali je zaglavio u vratima, kurenat mu nije dao naprijed. Ima caka koju već svi znaju, kada dođeš tamo, usidriš se kod svjetionika na Šolti i čekaš da zapuše vjetar. Onda iza vrata možda bude burin, možda tramuntanela, nikad se ne zna i zato su sve regate koje idu i vraćaju se u Split tako zanimljive, uvijek je tu ta lutrija splitskih vrata, gdje opet ne odlučuje puka sreća, već su bitni iskustvo i osjećaj. Kurenat iz splitskih vrata je gotovo uvijek prema vani i to vrlo jak. Ljeti treba bježati od sredine vrata i držat se Šolte, ako je to dio dana kad se rađa maestral. Sredina je uvijek najlošije rješenje. Po buri nije problem proći, a po jugu je bolji izbor uz Brač.
Zadnjih desetak godina jedrite na IMX-u 45 Barba Branko, brodu u vlasništvu vašeg prijatelja Branka Roglića. Otkada datira vaše poznanstvo i kako ste se našli za kormilom toga broda?
Branko i ja smo kao klinci jedrili zajedno u Labudu i to prijateljstvo ostalo je do danas. On je krivac zbog kojega sam napustio svoju ribolovnu oazu u Maslinici na Šolti i ponovno se ozbiljnije posvetio jedrenju. Riječ je o čovjeku koji je oduvijek bio sto posto za sport, a uz to je vrhunski arbunolovac. U jednom trenutku ukazala se prilika da se relativno jeftino kupi ovaj krasan brod, koji je ranije plovio pod imenom Adria − Azija. Sugerirao mu je to Leo Kuret, koji me i pozvao da preuzmem brigu o brodu. Znao sam o kako dobroj barci je riječ i baš sam guštao što je došla u Labud. Ipak, bio sam u dilemi hoću li se prihvatiti toga zadatka, jer u Maslinici sam vodio jedan vrlo lijep i opušten život, prožet ribolovom kojem sam se potpuno prepustio. Ali prihvatio sam ponudu i nikada nisam požalio.
Na Barba Branku ste, prilično netipično, godinama jedrili sa ženskom posadom i postizali vrlo dobre rezultate. Kako ste ih upoznali, kako je došlo do te suradnje?
Jednom na regati u Zadru čuo sam na susjednom brodu dreku, žene su se žustro nadglasavale. Pogledao sam gore i vidio nova jedra, spustio pogled dolje i uočio da je sve obraslo travom. Zapitao sam se što je to, tko je ove pustio na more. Koji tjedan kasnije Zrinka Hrvoj je došla je kod Ćiće (Branko Roglić op.a.) i raspitivala se postoji li mogućnost da ona sa svojim prijateljicama zajedri na Barba Branku, a on ju je preusmjerio na razgovor meni. Čim je došla i predstavila se, upitao sam je da li je ona to bila na brodu 40.7 u Zadru s brkovima od trave na kojem su žene galamile. Bilo joj je malo neugodno. I što ću, pitao sam je koliko ima kila, a kako za brod treba 600 kila u posadi, zanimalo me može li okupiti 12 žena, ni više ni manje, jer trebamo kilažu, a u brodu je 12 postelja. Rekao sam odmah da se spava na brodu, jede se vanka i nema dnevnica te je pozvao da dođu jedan vikend u Split da vidim kako mogu baratati barčicom. Par tjedana kasnije bila je za vikend baš očajna prognoza, prvi dan jako jugo, a drugi bura i kiša. Pozvao sam ih, računajući da će imati baš lijep izgovor za otkazati.
Mislili ste ih se elegantno riješiti u startu ako ne polože taj ispit?
Bogami, došle one sve. Bio je ožujak i u dogovorenu uru neke ženskice tu, kažu da su već pospremile brod, da su na raspolaganju. Izašli smo vani po jakom jugu od 20 čvorova i krenuli napraviti đir do hotela Lav. Do tamo je u orcu lako, ali nazad sa špinakerom na ovom brodu baš i nije. Ali dignu one špinaker, Zrinka na timunu, a vidim ja ide ona oštrije, ziher vozi, i kažem joj da po ORC-u ne može tako jedriti i da treba malo više ići u krmu. Uglavnom, sve je to obavila. Sutra po buri kažem da jedrimo tako da treba špinaker što prije napuhat, bez obzira je li na kriketu i pitam koja je na provi, a Zrinka kaže najlakša, da nemamo teret. I tu malu kad je dizala špinaker digne skroz gori. Ali nije ga puštala. Tad sam promislio: ma vidi ti njih, dobre su. I nekako su mi bile po guštu. Tako je krenulo. Onda je bila regata na Murteru, to se tad jedrilo samo up & down. I mala Mare (Marijana Andrijašević) na provi je bila izvrsna. I mogu reći da smo mi baš dobro jedrili. Naravno, sve do nekih uvjeta, jer kilogrami su fatalni za ovaj brod. Stavio sam na kraju 300 kila olova u kolombu, što je katastrofa za premjer, ali ovako brod ide. Išli smo godišnje na 15-ak regata i bili skoro dva mjeseca zajedno na moru. Imali smo odlične rezultate. Bili smo zajedno nekoliko godina, nastupili i na Europskom prvenstvu. Ali sve to silno košta, ogroman je trošak tog pogona, a kako smo dosegli svoj limit, s vremenom je došlo vrijeme da se raziđemo. Shvatio sam i da pola godišnjeg budžeta mogu uštedjeti ako imam pet muškaraca umjesto 12 žena i da s tim novcem mogu kupiti novi set jedara, koja znače kao nekoliko dodatnih članova posade. Sada jedrim s malim brojem ljudi, pet ili šest, i dobro nam ide. Za uspomenu na lijepe dane, rekao sam Zrinki i curama da je Komiža, prva regata u sezoni, njihova. Onda dođe njih 12, lijepo jedrimo i družimo se, a u subotu na slobodan dan idemo na peku kod Fire. Zanimljivo je da su cure kao posada uvijek bile puno privrženije timu nego muškarci s kojima sam jedrio.
Aktivni ste na regatama više od pola stoljeća. Možete li usporediti jedrenje, regate i klupski život nekada i sada?
Moja generacija jedrenjem se bavila nekako spontanije. Bili smo, što se kaže, totalni luđaci, živjeli smo za jedrenje. Svi smo radili svoje poslove, ali mislili smo samo o jedrenju. Na kraju radnog vremena često ne bismo ni išli doma, preskakali bismo ručkove kako bismo što prije bili u Labudu, jer sve nam se vrtilo oko kluba i druženja. Poslije mora bismo čistili brodove, ali ne vodom. Kakva voda! Polirali bismo ih jelenjom kožicom do perfekcije. Brod nam je bio religija. Ja volim lipi brod, važna mi je estetika i želim uvijek imati brod na kojemu je sve na svome mjestu i na kojemu uživam. Bitnije mi je uživati, nego postići rezultat pod svaku cijenu. Moja je poanta da osedlam brod i vjetar, da ja vodim brod i diktiram vjetru kako ću jedriti, a ne da on diktira meni. Brod mi je igračka, koju treba znati pročitati tako da ona bude produžetak tebe. To je moje zadovoljstvo − znati zašto i kako brod ide naprijed, pročitati na moru onaj valić u daljini, kurenat, osjetiti špurijus u kojem trenutku promijeniti kurs. Nekada je, čini mi se, bilo više uvažavanja u svijetu jedrenja. Ja sam inače izbjegavao kao mladac ići na regate na brodovima starijih labudaša. Ali, osnivač Labuda, pokojni Žarko Dešković na jednoj regati dao mi je timun, što je meni bila izuzetna čast. Svima nama mlađima on je bio živa legenda, jako smo ga poštovali. Svako razdoblje inače nosi neke svoje stvari, a jedrenje danas, prije deset, prije dvadeset, trideset godina teško je usporediti, sve su to ogromne razlike. Recimo Viška regata, po mnogim parametrima ne može se usporediti ova današnja s onom od prije 10 ili 15 godina. Da ne spominjem početke, prvu Višku regatu 1934. godine, koja je pokrenuta da bi se jedrila oko Visa i na kojoj su sudjelovali istinski zaljubljenici u jedrenje. Viška je danas nažalost postala đitaška i pijana regata.
Vidim već pripremate brod za sljedeću regatu, Svjetsko ORC prvenstvo koje se dogodine jedri u Šibeniku. S kim ćete na regatu i što očekujete?
Prvo ću prije Svjetskog prvenstva ići u Zagreb napraviti koronografiju, da vidim može li mi tijelo to izdržati. To će mi biti 17. put. Provjerit ću sebe, a provjerit ću i brod do najsitnijeg detalja. Ne mogu ići na regatu i gledati hoće li se nešto dogoditi, ne mogu zbog nepripremljenosti potrošiti šolde, zeznuti ljude koje sam pozvao i koji su se pripremali za to. To nije fer. Treba sve biti jedan kroz jedan, kako bog zapovida, a onda se može guštati u regatavanju. Na ovom brodu imam pravilo: kada sam na timunu, vodim taktiku i trim, a kada hoću ozbiljno regatat, dam drugome kormilo i radim samo trim. Najkorisniji sam na brodu tako, jer ga znam u dušu. Na Svjetskom prvenstvu imat ću kormilara i taktičara, a ja ću isključivo paziti na brzinu broda. Jer IMS je borba protiv formule. Nema protivnika, protivnik su startna linija i regatno polje pa se samo treba pobrinuti da brod bude brz. A za to svaki konopčić mora stajati kako treba. Brod je kao simfonijski orkestar, ako ga natrimaš kako treba, dobiješ vrhunsku glazbu. A onda posada treba znati dobro plesati uz tu glazbu.
Razgovarao Lari Lulić
Snimio Mladen Šćerbe