Iznenadni put priuštio mi je rani jutarnji iskrcaj iz katamarana na zadarsku rivu! Nije bilo uobičajene dnevne vreve, ali grad se već probudio. Preko mosta ljudi su užurbano koračali prema jednom i drugom njegovome kraju. Ipak, najviše je ljudi bilo na rivi gdje su se stvarale grupice oko skale katamarana koji su upravo pristajali dolazeći s obližnjih otoka. Za čas bi se putnici vukući torbe i kufere iskrcali, a onda bi svi nestali uglavnom ulazeći na stara gradska vrata drevnoga grada. Odlučih to i ja učiniti. Kao magnetskom privlačnošću, opijen jutarnjom ugodom, zaputih se po još od rose sjajnim i skliskim kamenim pločama prema srcu grada. Pred kafićima već su ranoranioci ispijali kavu i listali novine, a poneki sugovorniku na uho šapatom prepričavali noćašnje dogodovštine. I taman kad sam odlučio i sam sjesti i ispiti taj jutarnji nektar espreso aparata niz ulicu uočih gužvu. Odmah mi je sinulo. Tržnica, ma pjaca i peškarija! Idem tamo! Pred ribarnicom nisam se ni osvrtao na ponuđeno voće i povrće, tek krajičkom oka zamijetih ono bitno, a i to mi je samo prelazilo malim dijelom vidnog polja kao usputna šarena slika i gubila se negdje u „malim sivim vijugama“. Ali peškarija, peškarijaaaa! E, to je nešto drugo. A bilo je svega. Milina gledati. Zagledam sad na ovaj, sad na onaj banak. Zadržim se trenutak i već u sljedećem na susjednom banku sav oduševljen prikivam pogled uz ponuđenu morsku deliciju. Ma koje slatke muke. Isti tren smišljam kako spremiti odlučim li se za nešto. Ma odlučit ću se, odlučit ću se sigurno za nešto, ali što? Nije mi lako jer čim razriješim dilemu na ribarnici krećem autom za Zagreb. U Zagrebu nemam mjesto gdje ću zapaliti vatru, nad žeravicu staviti gradele i u slasnoj ribi uživati. Priznat ćete to je veliki problem i baš bih volio vidjeti kako bi se netko drugi s tim problemom nosio! U taj tren zapeo mi je pogled za bank na kojemu je bilo deset, petnaest gofova.
