Dogodine će njezin klub Labud proslaviti stoti rođendan, a sva je prilika da toj velikoj obljetnici lijepi prilog dade Palma Čargo. Ta 24-godišnja jedriličarka koja jedri u iQFOiLu, jednoj od najatraktivnijih klasa uopće već je dobre dvije godine u samom svjetskom vrhu. Nekoliko mjeseci prošle godine provela je na prvom mjestu ljestvice plasmana WorldSailinga svoje klase i niti u jednom času nije pala ispod desetog mjesta. A najveći izazovi su tek pred njom. Najprije kvalifikacija na Olimpijske igre u Parizu sljedeće godine pa žestoka borba za što bolji plasman. Krene li joj, već je na mnogim regatama pokazala, sve je moguće… A do tog mogućeg ne stiže se samo talentom i htijenjem nego upornim radom, treningom i kad ti se ne izlazi na more ili ne odlazi u teretanu, mjesecima odsutnosti od doma i prijatelja, potpunoj predanosti cilju koji želiš ostvariti. A nitko ti ne može zajamčiti ništa.
Ipak ima nešto veliko i vrijedno u toj težnji koju tek rijetki ostvare. Kad vidiš Palmu, tu mladu zgodnu, sasvim običnu djevojku i kad krene priča o jedrenju, lako prepoznaš koliko strasti i veselja osjeća dok jedri, kako ne može odoljeti a da ne stane na dasku kad puhne maestral, jasno ti je da pred tobom stoji sretno i zadovoljno biće. Koje jednako uživa u trijumfu ako se dogodi kao i u onom svakodnevnom radu koji do njega dovodi.
OPTIMIST, PA DASKA
Nije bilo potrebe pitati je kako je ušla u jedrenje. Uz tatu Damira Čarga, splitskog jedriličara i jednog od prvoboraca čartera u Hrvatskoj, ali i lika koji je podjednako sklon regatavanju na Middle Sea Raceu i motoriranjima u Alapama ili po bespućima Azije, nekakva prilika se morala ukazati. Iako je kao curica između četvrte i desete godine trenirala gimnastiku, završila je među optimistima u kojima je uredno jedrila i natjecala se sve do petnaeste godine, usput skejtala, biciklirala i pomalo pogledavala surf. Onaj koji gledamo u američkim ili australskim filmovima. I mama Gordana bila je sportašica, igrala je tenis, ronila i jedrila na dasci. Možda je baš to bio razlog da je s trinaest godina stala na dasku koju će dvije godine kasnije odabrati za nastavak jedriličarskog puta. Brzo je potvrdila talent, ali u klasi RS:X suočila se s konkurencijom koja je prve korake u jedrenju napravila baš na dasci i imali su nekoliko godina takvog jedrenja iza sebe. „Bilo mi je teško loviti najbolje u juniorima, taktički mi je koristilo iskustvo iz optimista ali tehnički sam zaostajala za njima. Kasnije se to manje osjetilo, ali u iQFOiLu svi smo krenuli istodobno i ostaje samo rad i rad. Odmah sam upala među najbolje, nas petnaestak ili dvadeset držimo se zajedno, treniramo skupa, a onima sa 50. mjesta na svjetskoj ljestvici teško je učiniti nagli veliki napredak. Ide se mjesto po mjesto“, priča mi dok sjedimo u Labudovom domu između treninga u teretani i poslijepodnevnog izlaska na more.
Kad je krajem 2019. godine Svjetska jedriličarska federacija odlučila iQFOiL-om zamijeniti klasu RS:X kojom se surfalo na Olimpijadama od Pekinga do Tokija, u nju su prešli gotovo svi najbolji jedriličari i jedriličarke iz RS:X-a. Revolucija koja je krenula iz America’s Cupa nastavila se i u daskanju, a nastup i rezultat na Olimpijadi kruna su karijere svakog tko jedri u malim klasama. Lebdenje nad morem doslovna je potvrda olimpijskog gesla “više, brže, bolje”, a brzina i atletske sposobnosti jedriličara i atraktivnost regata zahtjev modernih vremena. Već smo se nagledali televizijskih i internetskih prijenosa iz vizure jedriličara kojima brzina jedrenja i događanja na moru i u zraku daje dodatnu draž i neku novu dimenziju. Palma se već ranije okušala u foilanju, obožavala je biti nad morem i svim srcem je prihvatila izazov. „Nema pravila kad ćeš se dignuti, moraš imati barem šest čvorova brzine, kad daska krene ubrzavati, foil je počne dizati. Radi kao avion, malo zapumpaš nogama i ideš sve brže i više. Noge su mi fiksne u fusevima, a tijelom balansiram. Sve kontroliram nogama i jedrom i sve kretnje moraju biti usklađene. Zapravo, na moru ne razmišljam o tome, jedrim na osjećaj i teško mi je nekome objasniti baš sve što radim. Svatko ima neki svoj stil. Ja volim voziti visoko, da mi je foil što manje u moru. Tako osjećam više snage u jedru, mogu više orcavati, stiskati dasku da ide što brže. Drugi vole da im je foil malo niže. Sve su to različite tehnike. A i ovo jedrenje je različito od klasičnog. Dosta gubimo na okretu. Ako si dobra izgubiš petnaest metara, a ako si loša stotinu. To su velike razlike pa kretanje po polju nastojimo što više pojednostavniti. Neću naravno ići u kontradric da me ne odvuče daleko, ali neću niti viravati osam puta od bove do bove. Niz vjetar ne možemo ići ravno, puno smo brže od njega pa bi nas potopilo, zato vozimo cik-cak pa postižemo još veće brzine. Za sve to moraš biti dobro fizički spreman, jer radiš cijelim tijelom. Nogama puno više nego u RS:X-u, non stop si u nekom čučnju, pumpaš, opuštena si, ali u nekom grču.“
Kad su prelazile iz RS:X-a u iQFOiL, većina se djevojaka morala udebljati jer im je u novoj klasi bila potrebna desetak kilograma veća idealna težina. Palmi, koja spada među više cure to je išlo u prilog, ima potrebnu težinu i snagu, ali nije izgubila skladnu figuru. Nekad je stalno držala dijetu, a sad, barem kad je u Splitu, može uživati u maminoj kuhinji bez neke zadrške. Niti u Labudu nije više usamljena u klasi kako je to bilo kad je počela foilati. U hangaru, u kutu u kojem su spremljene njene daske još ih je nekoliko. Jedna pripada Pini Buble iz Trogira koja je baš radi foila prešla u Labud, na drugima jedre juniori kojih je sve više. Neki su došli sa daske, drugi ravno iz optimista. „Jučer nas je bilo 12 na moru, lijepo je vidit kako jurimo po kanalu. Dosta me malih optimistića ispituje o dasci i kažu kako bi i oni zajedrili. Kad proletimo kroz njihovu flotu njima je to ludilo, a nama je to najveći gušt.“
BRŽA U MANOVRI
Pričala nam je Palma o svemu. I kako je radi velikih brzina koje se postižu, a idu i do 30 čvorova, ispočetka mislila da će se u regatama događati puno sudara jer se ipak radi o ekstremnom sportu u kojem se sve događa u sekundi. Ali svima je sigurnost na prvom mjestu, ne jedri se bez kacige i puf westa, a brzo naučiš da ako padneš ne smiješ pustiti opremu pa su tu tvoja daska i jedro dodatan štit. I vožnju skejta koju jako voli stavila je sa strane da se ne bi ozlijedila. Ako se i dogodi da iz gušta ode u skejt park, s prijateljima izvodi samo one trikove kod kojih je sigurna da neće pasti. Puno češće je na biciklu na Marijanskim trailovima. „Ali, najdraži hobi mi je surf. Pravi, na velikim valovima. Guštam surfati na Kanarima kad su tamo pripreme ili regata. Imamo ih mi i u Hrvatskoj na par mjesta kad zapuše jugo. Ne smijem reći gdje – to su stvarno secret spotovi. Kad bismo to razglasili odmah bi došli Austrijanci, Mađari i tko zna koji sve drugi, a ne želimo da se to dogodi. Neka ta mjesta još barem malo ostanu nama.“ I obiteljska đita koju s ocem, mamom i bratom napravi krajem ljeta kad završi natjecateljska sezona i koju jedva čeka i ove godine obično se odradi u trokutu Svetac, Sušac, Palagruža – po otocima koje većina nautičara izbjegava ili do njih dođu samo kako bi mogli kazati da su i tamo bili. Do Sušca je jedanput jedrila i s ocem na Sušcu za dvoje, za nju davne 2009. godine, ali vremena za nešto takvo u ovome času jednostavno nema. Sve je podređeno pripremama i natjecanjima, kvalifikacijama za Olimpijadu, a onda i nastupu u Parizu. Uspije li u tom naumu, a nekako smo uvjereni da hoće i više, bit će tek peta hrvatska olimpijska jedriličarka. Zato su i fakultet i oceanografija koja je neizmjerno privlači na čekanju. Mlada je, ima vremena za sve. Možda će na kraju odabrati sportski ili pomorski fakultet. Što god bude, neće biti daleko od mora.
„Kad sam u Splitu, treniram dva puta dnevno – ujutro u teretani, a popodne na moru. Između treninga izađem s prijateljicama na kavu ili šetam Rikija, našeg labradora. Voljela bih da je to češće, ali šest mjeseci sam prošle godine provela na putu pa zapravo najviše prijatelja imam među jedriličarkama na regati. A tako će biti i ove godine jer je puno kvalifikacijskih regata za Olimpijadu. Ako kojim slučajem ne bih uspjela, dogodine imam još dvije prilike – regatu u Hyèresu i svjetsko prvenstvo na Kanarima. Za sada sam u svakoj regati bila unutar prve norme i samo treba ovako nastaviti. Imam super sparing partnericu Katy Spichakov. Ona je u RS:X-u dva puta bila svjetska i europska viceprvakinja, a u Tokiju se borila za medalju. Baš je dobra, iz Izraela je, a one su najbolje na svijetu. Ali kako živi u Francuskoj ne trenira s njihovim timom, nego smo ona i ja postale tim pa se zajedno pripremamo u Splitu. Za sada jako dobro napredujemo. Osim tehnike, snage i brušenja forme trenutno testiramo jedra. To je važan dio priprema jer premda stižu od jednog jedinog proizvođača iz Kine razlikuju se u finesama, kako se otvaraju, kako ulaze u vjetar i kako ih se trima. Sve to mora biti isprobano i vrhunski pripremljeno. Krilo je inače uvijek isto i to mi je super. Ono koje prijaviš s njime jedriš puhalo 6 ili 35 čvorova.”
Palmu već punih deset godina trenira Marin Siriščević Sir. Iako su mu tek trideset i četiri godine, iz njega je ogromno trenersko iskustvo, a i sam je daskaš i foiler. „Dosta je brži od mene jer je teži, smije se Palma, ali kako stane na dasku svega par puta godišnje sporiji je u manovrama pa ga tu uspijem dobiti.”
ADRENALINSKI BALET
I tog je poslijepodneva Sir ušao u gumenjak, a Palma i Katy stale su na dasku i lagano isplovile iz Labudove lučice put plaže Kaštelet, nekoliko stotina metara daleko od kuće u kojoj živi s roditeljima. Tamo im je poslijepodnevna baza, mjesto na kojem mijenjaju i trimaju jedra, pa se vraćaju na more, za reći pravo – nad njega. I koliko god je jedrenje na iQFOiL-u zahtjevan, pravi adrenalinski pa i ekstreman sport, dok s obale gledaš Palmu i Katy kako se dižu iz mora, kreću i lebde velikom brzinom, začudiš se nekom skladu pokreta i toj slici koju imaš pred očima pa ti se učini na trenutak da gledaš neki morski balet, a ne neprekidnu borbu da budu brže i bolje od drugih, da izvuku najviše i nadmaše sebe. Nizali su se prizori jedan ljepši od drugoga i teško smo se od njih odlijepili. Ostale su nam Mladenove fotografije pa ih dijelimo s vama.
U međuvremenu su obje djevojke uspješno odradile europsko prvenstvo, jednu od važnih postaja ususret Olimpijadi i Labudovoj stotoj godišnjici. Mogle bi to biti dvije proslave!
Snimio Mladen Šćerbe
