Kad se danas u vrijeme serije i plastike dogodi naručitelj drvenog broda i to ne bilo kakvoga nego prelijepog leuta iz majstorske radionice Ante Fržopa, mora se tu naći osoba i motiv. Za ovu našu priču zaslužan je Đanfranko Načinović, pomorac iz Rijeke istarskih korijena. Njegov brod upoznao sam skoro godinu dana prije nego što sam ga susreo na kanati u Betini zadnjih dana ljeta. Kad sam ga vidio onako moćna i skladna pri kraju gradnje, bilo mi je jasno da će hrvatska flota tradicionalnih barki biti uskoro bogatija za jednu iznimnu ljepoticu. Nadali smo se da će u more početkom ljeta i jedva sam čekao vidjeti je kako plovi. Betinske djevojke i žene iz udruge Zora spremale su se zaplesati i zapjevati, kako je to na porinuću red. Samo, dogodilo se što se dogodilo pa je Kvarneriol, tako mu je ime, more dotakao tek u rujnu, broj uzvanika odredile su regule epidemiologa, a ples i pjesma članica Zore pričekati će sljedeću priliku.
A nje će, uvjeren sam, sigurno biti jer ovaj leut samo je jedan u nizu što ih u već pravilnom ritmu svakih tri ili četiri godine sagradi meštar Ante. I na svakom od njih pokaže vrijednost i ljepotu tradicionalne gradnje. Svima njima ishodište je osammetarski ribarski leut koji je još tamo 1999. godine sagradio za obitelj Joška Racetina iz Marine koji je njime vukao koćicu pa je radi toga imao malo širu krmu. Par godina kasnije, taman kad je dovršio Kurnataricu, priča mi Ante, pojavio se Ivan Lučev, povratnik iz Australije u Prvić Luku, i zaželio da mu napravi osam metarski leut koji će biti za njegove gušte i imati veći salon. „Imao sam šablone onog leuta, ali kako smo u međuvremenu počeli ozbiljnije idriti, znao sam da taj brod ne bi bio dobar za jedrenje. I onda sam odlučio napraviti novi model, novi nacrt i šablone makar mi je on govorio da to ne treba sve radit jer se njemu sviđa i onaj. Ali ja sam potrošio nešto vremena, napravio promjene i sagradio taj brod, malo širi, prilagođene forme, bolji za jedrenje. Iako na kraju taj brod nikad nije dobio jedro makar je vlasnik govorija da će ga stavit.
Dok sam gradio taj leut, dolazio je u radionicu naš mještanin Tonko Skračić kojemu se svidio taj model pa sam napravio i njemu brod. To je poznati leut Gušte. Samo kod Gušte sam radio izmjenu u podvodnom dijelu u provi koju sam napunija. To je zato jer on ima imanje na Kornatima, dosta maslina, preko četiri tisuće kila zna dovesti u jednoj turi. To brod može bez problema voziti. S Guštom sam konačno dobio leut koji jedri. Tonko je s nama na regatama Latinskog idra. Malo po porinuću sudjelovao je na Roti Palagružoni i dojedrio do Palagruže. Potom je iz Murtera došao bračni par Schellemberg, on Švicarac, ona Murterinka, i tražili su po metra manji leut. Opet sam morao raditi novi model, nove nacrte. Nije to neki problem, kad ljudi oće, moraš se prilagoditi tržištu. I onda sam taj brod napravio od sedam i po metri.“
GRADNJA STOGODIŠNJAKA
„E onda je doša Đanfranko“, nastavlja Ante. „Šeta je po rivi u Betini i naša je Guštu. Svidio mu se. Njemu sam u odnosu na Guštu napravio u provi više utonuća jer nije bilo potrebno da prova pliva, da je puno vani. Pokazalo se kad je malo uronjena, da ti naši stari brodovi bolje jedru. Kad napravite dva do tri leuta – a to sam napravija tih posljednjih deset godina, onda se na tom zadnjem riješe sve negativnosti i dobijemo ovo što smo sada dobili. Mada se znalo i događati da kad pokušaš nešto bolje napraviti ideš “kemijati”, pa ti ne ispade dobro. Ali ovdje se to nije dogodilo…“
Ne da se nije dogodilo, nego je taj četvrti leut priča za sebe. Gradio ga je Ante pune dvije i pol godine, uglavnom tijekom jeseni i zime. Mali je škver, a puno je posla remonta i servisa od Uskrsa do kolovoza i u to doba se manje radi na novogradnji. A na servisu se nikad ne zna što te čeka. Dođe brod koji treba samo piturati, a kad ga se otvori, onda bude trulo pa umjesto tjedan dana posla ispadnu dva. Đanfranku se nije žurilo, takav je bio dogovor. Obojica su znala da ako rok pritišće posao, nikad neće biti onako kvalitetan kakav je na kraju ispao. Jer gradili su potencijalnog stogodišnjaka, brod koji bi sve nas koji smo se na kanati okupili, od najmlađih do najstarijih, trebao uz primjereno održavanje debelo nadživjeti i ostati mlad.
DRVO ZA PENZIJU
A da bi to bilo, tako Ante i još poneki meštar koji je radio na montaži opreme utrošili su gotovo četiri i pol tisuće radnih sati. Drvo za gradnju pomno je birano. Pazilo se da je sječeno kad ne vegetira, nego je u stanju mirovanja i da se tretira prije obrade. Za rebra je upotrijebljen hrast u podvodnom dijelu i brijest u nadvodnom. Paluba je od ariša, a jarbol je lijepljen i napravljen od smreke. Dvije ruke našeg brodograditelja, pravog umjetnika, složile su ga u leut u isto doba tradicionalnog trupa, snasti i gradnje, ali i moderan opremom i prostorom u kojem će se boraviti za dugih plovidbi. Jer Đanfranko s njime namjerava zaozbiljno ploviti, odlaziti na višednevne đite, sudjelovati na regatama Latinskog idra, makar nikad ranije nije jedrio.
Taj pomorac koji se na more otisnuo još tamo 1984. godine, kad je odradio kadeturu na Jugoliniji pa prešao na strance, već koju godinu kasnije postao zapovjednik da bi posljednjih godina bio ukrcan kao dinamic position operater na brodovima za polaganje podmorskih kabela i obavljanje drugih podmorskih radova, dugo je tražio brod za pod starije dane. Kroz ruke su mu već prošle pasara, gumenjak i koćica te je odlučio da mu brod za penziju mora biti sagrađen od drva. Bacio se u potragu, obilazio je lučice, razgledavao brodove, dok jednog dana nije stigao u Betinu i u tamošnjem portu, pravom muzeju na otvorenom, vidio Guštu. „Odmah sam znao da je to taj brod“, kazuje mi. „Nisam htio ništa veće niti ništa manje. Odšetao sam do Antinog škvera, tih stotinjak metara i tako je započela naša priča.
Objasnio sam mu što bih želio imati na svom leutu i uskoro smo se dogovorili. Nisam previše znao o drvenim brodovima, još manje o jedrenju njima, ali u procesu gradnje puno sam toga naučio. Jer, Ante nije samo umjetnik rada u drvu, on je i jedriličar, a tu su i ljudi s kojima surađuje. Recimo, njegov prijatelj iz djetinjstva napravio je sve okove i kompletan inox. Kad god je trebalo na brodu nešto dodatno napraviti, Ante je zvao svog majstora da izradi po zanatu kako je on to naučio. Meštri iz Jarušice su nam sredili elektroniku, pulska Navela je dala lijepi popust na Yanmar. Ja sam bio promatrač i investitor koji je imao ogromno povjerenje. To se vidjelo ne samo kod gradnje nego i kod jedara. Kad sam ga pitao kakvo ćemo jedro napraviti, odgovorio mi je — kad brod bude u moru, kad dođe jarbol i lantina, onda ću dovesti jedrara i reći mu kakvo će jedro napraviti. Tako je i bilo. Došao je Neven Galić iz Elvstroma i evo jedra koje će već na Fiumanki biti u regati…“
ZASLUŽUJE POŠTOVANJE
Tu je valjalo prekinuti razgovor jer bližilo se vrijeme da Kvarneriol dotakne more. Ante i sin nalojili su poluge, velečasni ga je blagoslovio, Đanfrankova partnerica Anamarija Trinajstić uzela je u ruke bocu šampanjca koju je, kad su muški pogurali leut u more, odlučno i snažno od prve razbila o provu. Da mu bude uvijek sigurna plovidba… A kad smo ga vidjeli kako onako moćno i skladno izgleda dok plovi, nije bilo druge nego u mislima prizvati iskustvo tri stoljeća betinske brodogradnje i zaključiti da svi moramo zapeti da ona ima i budućnost. Teško mi se i prisjetiti na koliko sam sve modernih brodova ovolike dužine plovio. Mnogi od njih su me impresionirali udobnošću, brzinom, prostranošću. Ali i drveni leut u ovakvoj izvedbi ima svoje adute. To su stabilnost, trajnost ali i udobnost. Duboki, ogroman zaštićeni kokpit, prostranu kabinu s ležajevima za tri ili četiri osobe, kuhinjicu, malu kupaonicu s WC-om i holding tankom, veliki palubni prostor za boravljenje dok se plovi, posve natkriven kokpit zaštićen sprayhutom i biminijem, navigacijske instrumente posljednje generacije. A da ne govorim da će onaj tko takvim leutom doplovi u bilo koji otočni porat, biti s poštovanjem dočekan.
Nije pristojno pitati, a ni ispisivati koliko je Đanfranko potrošio na svog leuta, ali znam da se cijena brodograditeljskih radova s materijalom za potpuno dovršen osammetarski leut kreće oko pedeset tisuća eura. Tomu valja dodati motor, jedro i opremu, ali to i tako svako za sebe bira i određuje sam. Želi li naručitelj malo više udobnosti, Ante će osam metara dug, tri metra širok i četiri i pol tone težak leut produžiti za pola metra pa će mu kabina biti veća, a tu su i šablone po kojima je građen Orlić. Ne sumnjam da će se novih naručitelja naći i da će barem jedan od Antinih sinova nastaviti očev posao. Bilo bi lijepo kad bismo se svi skupa izborili da im u tomu pomognu EU fondovi, da novogradnje drvenih brodova budu oslobođene poreza ili na drugi način poticane. Jer to je naša baština i kolikogod su moderni materijali sadašnjost i budućnost brodogradnje, onaj tko zaboravlja korijene gubi budućnost.
Snimio Mladen Šćerbe
