Kad u 14 sati svoje potpise na Ugovor o stopostotnom prijenosu vlasništva brodogradilišta 3. maj Rijeka 1905 na Iskra brodogradilište 1 stave ravnatelj CERP-a Milan Plećaš i predsjednik uprave Iskra brodogradilišta 1 Roko Vuletić, za riječko brodogradilište počinje nova epoha. Oslobođeno dugova prelazi u industrijsku grupaciju koja zna samo za uspjeh. I to ne isključivo u elektroindustriji već i u brodogradnji. Pokazali su to u vrlo kratkom roku preuzevši šibensko brodogradilište. Pretvarajući ga iz tvrtke koja gomila gubitke u škver koji pozitivno posluje i intenzivno se razvija. Naravno, bilo je to praćeno i ozbiljnim ulaganjima. A prava tek slijede. Kako u Šibeniku tako i u Rijeci.
Velika očekivanja i izazovi
Očekivanja su velika na svim stranama. Potvrdit će ih prisutnost ministra gospodarstva Ante Šušnjara ali i Dušana Šešoka, čovjeka koji je Iskru pretvorio u uspješnu priču i stoji iz Iskra Grupe. Te Matije Šešoka, predsjednika uprave Elke, još jedne uspješne akvizicije Šešokovih u Hrvatskoj.
Veliki su i izazovi. Na stolu je moguća prva uspješna preobrazba jednog velikog hrvatskog brodogradilišta. O njima smo porazgovarali s Rokom Vuletićem predsjednikom uprave Iskra brodogradilišta 1 i čovjekom zaduženim za investicije u brodogradnji unutar Iskra Grupe.
3. maj Rijeka 1905 od danas je u vlasništvu Iskra brodogradilišta 1. Kakvo stanje zatičete?
Preuzimamo društvo u jako lošem stanju u svakom pogledu. U infrastrukturu se nije ulagalo preko trideset godina. Preuzimamo oko četristo šezdeset zaposlenih. Poslovanje brodogradilišta postoji, gradi se polarni kruzer. Međutim, rekao bih da je na rubu – jedva se pokrivaju troškovi. Uostalom, dat ću samo primjer da 3. maj trenutačno radi na otprilike deset posto kapaciteta za koje je ta infrastruktura predviđena. Oni su dimenzionirani da obrađuju i ugrađuju četiri tisuće tona čelika mjesečno, a sada rade oko četristo.
Kako kanite to promijeniti?
Ne gajimo iluzije da ćemo se vratiti na te brojke iz osamdesetih godina. Ali za golo pokrivanje režijskih troškova potrebno je minimalno udvostručiti ovaj volumen proizvodnje.
Ono što nam ide u prilog je da postoji interes. Trenutno su brodogradilišta u Europi prekrcana poslom. Dobro znamo kako je u Europi došlo do smanjenja brodogradnje i brodograđevnih kapaciteta. Sve se preselilo u Koreju i Kinu i u ovom času se plaća cijena tog procesa.
Sada je Europa shvatila da ne može vojne i druge visoko tehnološki razvijene brodove naručivati u Kini. Zbog toga vapi za slobodnim i sposobnim kapacitetima. Mi upravo tu vidimo svoju šansu.
Prema kojim tržišnim nišama kanite konkretno usmjeriti razvoj?
Poslovanje mislimo razvijati u dva smjera. Jedan smjer je na tragu politike jačanja europskih obrambenih kapaciteta. Europa želi u tom kontekstu biti čim više samodostatna i samoodrživa. Jedan od logičnih puteva da se to ostvari da europska brodogradilišta rade. U tom smislu se planiramo uključiti u gradnju vojnih brodova i tu se također vode razgovori sa nekoliko stakeholdera.
Drugi smjer je dekarbonizacija. Tu je Hrvatska napravila jako malo, odnosno ništa. A Europa istodobno ne odustaje od politike uvođenja alternativnih goriva u pomorski prijevoz. Bez obzira da li se radi o elektro pogonu, metanolu, biodizelu ili nečemu drugom. I to je također područje gradnje koje će teško otići izvan Europe. Jedino Europa u ovome času ozbiljno vodi takve politike.
Koliko postojeća infrastruktura može odgovoriti tim planovima?
Već sam kazao da je infrastruktura u katastrofalnom stanju. Takvom koja zahtijeva milijunske investicije. Planiramo hitno sanirati sve što stvarno ugrožava proizvodni proces. A prava ulaganja ćemo uskladiti sa tri ključna faktora.
Prvi su poslovi koje ćemo ugovarati. O vrsti posla često ovisi nabava strojeva i alata. Čak i prilagodba infrastrukture. Kakvu halu trebaš, kako organizirati navoz. Ulaganja ovise o svemu tome.
Drugi čimbenik je novi koncesijski ugovor. Poznato je da koncesija za 3. maj istječe dvijetisuće tridesetprvegodine. U tom smislu ćemo daljnja ulaganja povezati sa novim koncesijskim ugovorom.
Treći će ovisiti o vladinim politikama koje se tiču mogućnosti da brodogradnja sudjeluje u europskim razvojnim fondovima. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je isključila brodogradnju iz mogućnosti korištenja EU fondova i poticajnih sredstava za modernizaciju proizvodnje. Međutim, pred nekoliko mjeseci je Europska unija ukinula ta ograničenja za brodogradnju. Brodogradnja više nije na nivou Europe gubitaška subvencionirana djelatnost nego strateška grana.
Očekujemo da se i nacionalno zakonodavstvo tomu prilagodi. Radi se o raznim fondovima za modernizaciju, razvojnim fondovima ili Zakonu o poticanju ulaganja gdje se investicije i novo zapošljavanje stimulira odbitcima u porezu na dobit. Brodogradnja je iz toga za sada bila isključena zajedno sa bankama i kladionicama.
Naravno bit ćemo oprezni pri ulaganjima, u maniri dobrog gospodara. Sad je bitno što prije sanirati poslovanje da se ne gubi novac, da se čim prije prijeđe iz sadašnjeg poslovanja u pozitivnu nulu, ugovoriti kakve takve poslove da se više radi na istom prostoru. Potom slijedi ugovaranje velikih poslova koje će pratiti odgovarajuća ulaganja i cjelovito restrukturiranje.
To se odnosi i na zaposlenike?
U ovom trenutku za ovu razinu poslovanja postoji ekstreman višak zaposlenih, ali on može postati manjak ako ugovorimo sve te poslove. Veliki dio ljudi je zaposlen u režiji, a manji u proizvodnji, pa će i to trebati reorganizirati.
Od danas će u Iskra grupi biti dva brodogradilišta. Što će to značiti?
Bit ćemo pravi raritet u brodograđevnoj djelatnosti. Kroz sinergiju brodogradilišta u Šibeniku i Trećeg maja postajemo jedna od rijetkih brodograđevnih grupacija koja pokriva raspon gradnje od deset metarskih brodica do brodova od dvjesto metara dužine. Raspolažemo lokacijom u Šibeniku koja omogućava gradnju brodova do pedeset metara dužine. Te remontne kapacitete za sto metarske brodove kad nam stigne novi dok. U Rijeci ćemo imati kapacitet za velike novogradnje, tako da ćemo zaokružiti vrlo ozbiljan portfolio. Istodobno nismo konkurencija jedno drugome. Očekujemo da ta sinergija donese mnogo dobroga!
Što od preuzimanja očekuje Dušan Šešok?
Prije mjesec dana razgovarali smo za More s Dušanom Šešokom koji je zajedno sa obitelji vlasnik slovenske Iskre. Nezaobilazna tema bila je i preuzimanje 3. maja. Evo što nam je tom prilikom izjavio.
Vi ste jedini obvezni ponuditelj za Treći maj. Što vas je motiviralo, s obzirom na povijest brodogradnje u Hrvatskoj?
Ohrabrilo nas je iskustvo u Šibeniku, iako je Treći maj deset puta veći izazov. To brodogradilište zahtijevat će sljedećih dvadeset godina ulaganja od sto, možda i dvjesto milijuna eura. U našoj obitelji nitko ne razmišlja o tome da će jednog dana ta firma biti u stanju da bilo šta daje vlasniku. Iskra nikad nije uzela ni jedan euro od svojih kćeri i nikad neće.
Svjesni smo i problema: rive se urušavaju, temelji dizalica su loši, zgrade prokišnjavaju – čak i upravna zgrada. Ali izazov je ogroman. Imamo dvije ključne osobe: Roka Vuletića i Davora Vrankovića. Bez njih se ne bismo upustili u to. Vidimo i energiju uprave Trećeg maja, na čelu s Vjerom Marić.
Radi se i o 440 zaposlenih. Ako svi gledaju samo koliko mogu uzeti, nema budućnosti. Ako idu s nama, imamo šansu. Ulazimo u veliku neizvjesnost, ali vjerujemo da možemo izvući Treći maj i da ostane jedino veliko brodogradilište na Jadranu.
Trenutno se tamo gradi polarni kruzer.
Nažalost, Treći maj tamo samo gradi trup. Najmanje novca je u gradnji trupa – kao kuća do treće faze. Glavna vrijednost je u opremanju. Trenutno to drži naručitelj, Senic. Mi moramo ići u opremanje. Već su potpisani ugovori za dva riječna kruzera. Australci su se raspitali o nama i vidjeli da smo pouzdan partner. Tu je dala svoj udjel i Vjera Marić, kao predsjednica Uprave.
Isto tako, dodana vrijednost po zaposlenome u Trećem maju sada je oko 20 tisuća eura i sve odlazi na plaće i doprinose. To je premalo. U Šibeniku je preko 50 tisuća. Moramo brzo doći barem na 30 tisuća – odmah. A nakon toga prema onome što smo ostvarili u Šibeniku. Zanimljivo da su, unatoč razlici u rezultatima, plaće u Trećem maju gotovo iste kao u Šibeniku.
Kako je moguće ostvariti te pomake?
Manje sati, bolja organizacija. Danas od 440 ljudi samo njih oko 100 neposredno radi na brodu. Ostalo je nadgradnja. Propisi traže 28 vatrogasaca – kupac to neće platiti. Tu treba racionalizirati sustav. Vatrogasci u Šibeniku pored toga što čuvaju rade još i druge stvari.
Gdje još vidite buduće poslove?
Računamo na dvije korvete. Ako ih ne dobijemo na transparentnom tenderu, znači da je netko bolji ili jeftiniji. Svaka država mora podržavati vlastitu industriju – to je i preporuka EU-a. Nadam se da će domaća proizvodnja imati određenu prednost.
Treći maj ima koncesiju samo do 2031.
Gotovo sam siguran da će biti produžena. Nemoguće je ulagati sto ili dvjesto milijuna bez koncesije. Iskustvo u Šibeniku pokazalo je da, iako je administracija teška, sustav funkcionira. Dvije i pol godine radili smo na dokumentaciji za koncesiju. Morali smo dati i bankovnu garanciju za obećana ulaganja.
Čitav razgovor sa Dušanom Šešokom možete pročitati na linku.
