U plovidbi Mljetskim kanalom treba zastati u Trsteniku, sjesti na terasu Vitaceae Trstenik , naručiti riblji objed i čašu vina
Ima tomu više od deset godina kako smo upoznali Vedrana Grbića, ribara i ugostitelja ili ugostitelja i ribara iz Trstenika na Pelješcu. U to doba mogao mu se dodati i prefiks ronilac. Bio je vlasnik ronilačkog centra S 57 nazvanog po olupini njemačkog torpednog broda potopljenog uz južnu obalu Pelješca i instruktor ronjenja. Odlasci pod more danas su tempi passati jer su mu ribolov i vođenje Viticeae Trstenik uzeli sve vrijeme. Oni su i razlog zašto u plovidbi Mljetskim kanalom zastanemo i vežemo uz stari austrougarski kameni mul ili na jednu od tri usidrene. Pa se nakon opuštajućeg kupanja sjednemo na terasu Vitaceae Trstenik ili za onih par stolova uz samo more. I prepustimo se guštanju u dobro spravljenoj friškoj ribi i čaši trsteničkog vina.
Daleko od gužve
I Trstenik je privlačno i lijepo mjestašce, po strani od jadranske hektike i gužve. Negdašnji portum vinum iz kojeg se desetljećima izvozilo vino a potom mjesto odakle je trajekt plovio do Sobre na Mljetu. Obdareno je krasnom plažom, uvalicama i žalima što se pružaju put Žuljane i nadomak terasama Dingača. U njemu je i vinarija koju je utemeljio čuveni Miljenko Grgić. A onih stotinjak ljudi što tu za stalno žive primaju te otvorenog srce. Tako se i kod Vedrana osjećamo od prvog dana. Sjećamo se i danas okusa kruha od brašna od rogača, sočnih tek ulovljenih palamida na gradelama i hobotnice ispod peke s krumpirom i kojom tikvicom koje smo tada jeli.
Ribar u duši
Grbići su inače iz Pijavičina, mjestašca udaljenog sedam kilometara, na pola puta do Potomja, centra pelješkog vinarstva. Odatle su se preko Dubrovnika spustili u Trstenik sredinom osamdesetih godina. Vedran još i kasnije, jer je u Gradu početkom milenija otvorio mali bar tik uz pomorski fakultet i stjecao prva ugostiteljska iskustva. Ali zovu mora, ribolova, ronjenja i Trstenika teško se odupirao pa je sve više vremena provodio tu. Osniva i vodi preko ljeta mali ronilački centar, a čitave godine ribari.
I naposljetku, prije dvanaest godina ostao je za stalno. Mlad i poduzetan bio je odlučan uspjeti. Mreže, vrše, parangale i tunje baca u more čitave godine. Profesionalac je, s obrtom. „Lovim što ulovim, tune, gofe, iglune, grdobine, škarpine i svaku drugu ribu. Zimi hobotnice, lignje, sipe. Prodavao sam najviše restoranima ali oni biraju samo najbolje komade, ostalo ih ne zanima. A što fali salpama i ciplima, arbunima? Malo mi je od toga muka. Sve je to dobra, friška riba, mogla bi itekako proći… I onda odlučujem. Lovit ću za sebe.” Kuću s lijepom velikom terasom uz more u Trsteniku ima, ribu ima, doma se uvijek dobro kuhalo i jelo. Zanat na gradelama je odavno ispekao i eto u ljeto 2013. rodila se konoba Vitaceae. Ime je dobila, a po čemu drugom, nego po porodici cvjetnica, u koje spada i vinova loza. Ona je, uz more izvor života i opstanka Pelješčana.
Kako su jeli naši stari
Oko jelovnika nije bilo velikih dilema. Bit će to klasična domaća, dalmatinska kuhinja. Ono što će joj davati vrijednost i poseban gušt jesu kvaliteta i svježina ribe i povrće iz peljeških vrtova. Dodamo li tomu da su okruženi nekim od najčuvenijih jadranskih vinara, eto pravog temelja za uspjeh.
„Koliko god Trstenik bio mali i još nepoznat nautičarima, tu u blizini ili u luci sidre i vežu ozbiljne jahte. I po pelješkim vinskim turama idu imućni ljudi iz svjetskih metropola. I što ću ja nekome tko u pet stotina metara oko mjesta na kojem živi ima deset fine dininga ići prodavati to isto. Bio bi to kolosalan promašaj. Kad dođu ovdje zanima ih lokalno, ono kako su naši stari jeli. Tako ja gledam na to. Nema tu velike filozofije..”
Iz mreža i vrša
I tako već dvanaestu sezonu Vedran gotovo svakog dana izjutra diže mreže i vrše. Pa u doba ručka i večera staje za gradele i neumorno peče ono što je more tog dana dalo. Brigu o kuhinji vodi Neda Vučić iz Vignja. A njen suprug Tomislav dočekat će vas na terasi. Godine zajedničkog rada oblikovale su i onaj ugodan obiteljski ugođaj na terasi, važan podjednako kao i ono što stiže na stol. A tu ima svega blaga božjeg. Najbolje oborite ribe i one malo manje cijenjene i jeftinije a isto tako dobre. Ta se nije nosila doktoru i advokatu a bila je odlična doma za večeru.
Na izbor u Viticeae Trstenik su gradele, pečeno u soli, brodet, gregada, popara, frigano. Tko hoće dobit će i jastoga, a ne nedostaje niti fileta tune, igluna, gofa, palamida i druge plave ribe. Uvijek se obradujemo kad na jelovniku nekog uzmorskog restorana nađemo i morskog psa (kostelja). Pohanog s ružmarinom i s dvije-tri kapi limunova soka. Kad se spravi kako treba, potopivši ga prije malo u mlijeko, to je prava delicija, za prste polizati. Ima tu i škampi i gambora, školjaka…
Ukusno i miriše na more
Dugačka je lista ribljih jela na jelovniku. Tko želi nekoliko sljedova, za predjelo ću mu preporučiti tunu trio – sirovu, tartar i dimljenu, karpačo ili salatu od hobotnice. A onima koji uvijek hoće nešto posebno – morsko jaje. Što god da se izabere, ukusno je i miriše na more. Jednako kao i riblja juha, sa mnogo komadića ribe, pa je već i sama za sebe istinsko bogato lagano jelo.
Neda se brine i o bogatoj ponudi tjestenine s plodovima mora i za crni rižot i za ovaj prostor neizostavnim domaćim korčulanskim makarulima sa pršutom i tartufima. U svakom društvu ima i onih koji će i najboljoj ribi pretpostaviti meso. Oni mogu odabrati neki od suho odležanih stejkova – black angus ribeye, porterhouse, tomahawk ili wagyu ribeye odrezak. A Vedran će ga vrhunski i po želji ispeći.
Koliko puta riba pliva
Kažu kako riba mora tri puta plivati – u moru, ulju i vinu a i meso i tjestenina traže svoju čašu vina. Zato su Trstenik i Pelješac temelj vinske karte u Vitaceae Trstenik. Samo u Trsteniku živi desetak vinara i oni dominiraju vinskom kartom kad su crna vina posrijedi. Predvode je lokalni Grgićev, Pezin, Bezekov i Cibilićev Plavac mali. Tu su i pola sata hoda udaljeni Madirazza i Matuško sa svojim riservama Dingača. Naravno, i nezaobilazni janjinski Edivo sa Plavcem malim i Dingačem te Navis Mysterium Barikom i Amforom. Toj vrhunskoj selekciji peljeških vinara valja dodati i Grgićev Zinfandel što stiže preko bare.
Kad su bijela vina u pitanju, snažan je oslonac na korčulansko vinogorje. Od tamo dolazi i grožđe za Grgićev Pošip i Krajančićevi Pošip i Intrada i Madirazzin Pošip i Grk. Dovoljan i odličan izbor i za onoga tko bi htio ne odlazeći s terase Vitaceae napraviti pravu malu pelješko-korčulansku vinsku turu.
Lagani ljetni ručak
A ta terasa Vitaceae Trstenik priča je za sebe. Ugodna, već od ranog poslijepodneva u hladu. S jednim od ljepših pogleda na luku i vezane barke, lukobran s valobranom, Mljetski kanal i Mljet. Razmišljajući što bismo ovog puta odabrali za lagani ljetni ručak, na zapečeni kruh razmazali smo slasnu paštetu od tune i dodali mariniranog inćuna. Uobičajeni zalogaj dobrodošlice. Odlučili smo se za već spomenuti tris tune – sirove, tartar i dimljene pa karpačo od hobotnice, dimljene sabljarke i tune. Da ne bi bilo baš sve po domaću, uz tuna trio dobili smo soja sos, wasabi i malo domaće majoneze.
Teško je opisati koliko je svako od tih jela bilo dobro. Uživali smo i počistili tanjure. Za pravo reći, već je i to bilo dovoljno za objed, ali morali smo probati još nešto. Odabrali smo po fetu gofa i igluna. Svježi, sočni, recimo za naš ukus ostavljeni dvadeset sekundi previše na vatri. Ali dio krivice je i na nama. Dok ih je pekao, zagovarali sam Vedrana želeći napraviti kakvu zgodnu fotografiju za roštiljem. Uvjeravamo vas, znade on to znanje. Pijuckali smo uz sve servirano vino kuće, rukatac. Namjerno nismo odabrali neko od vrhunskih jer i ovo mora kvalitetom pratiti ponudu. I bi tako.
Nema predaje
Desert smo preskočili. Ljeto je, a program postizanja optimalne težine daleko je od kraja. Odlazimo iz Viticeae Trstenik zadovoljni i s pitanjem koliko će dugo, sad kad se otvorio most ovo mjesto sačuvati dušu. Oni koje poznajemo daju nam nade da hoće, da se neće tek tako predati. A za Vedrana smo sto posto sigurni da neće pokleknuti i da će zadržati mjeru i onaj ugođaj mira i opuštenosti koji nas toliko privlači. Ima on efikasnu formulu: „Ne može toliko gostiju doći koliko ja mogu stolova maknuti.”