Stonskim kanalom do dva Stona

Dva ubava mjesta, usidrena s obje strane kopnene prevlake što Pelješac spaja s kopnom za nautičare kao da su na kraju svijeta. Iznimka su, naravno, oni dubrovački kojima Ston spada u domaće vode, a Stonski kanal kojim se do njega doplovljava predstavlja privlačan prostor plovidbe. Doći brodom odavde do Malog Stona značilo bi pak punih šezdeset milja plovidbe oko Pelješca sve do Malog mora da bi ustanovili kako na tamošnjoj rivi nema mjesta za vez. Pa premda se može sidriti pred Hodiljem jedina udobna mogućnost da ova dva gradića doživite s mora jest doploviti do Stona i vezati na tamošnjoj rivi. Od nje je Mali Ston udaljen svega kilometar i pol. Na kraju to bi mogao biti zanimljiv doživljaj koji pored ova dva gradića uključuje i Stonski kanal sa dva zanimljiva toponima – Kobaš i Broce.
Većina nas koji volimo doploviti do Dubrovnika, a i stranci koji stižu iz Mediterana, nakon što se nauživamo Grada i Elafita kroz Veliki ili mali Vratnik isplovimo iz Koločepskog kanala i uzmemo kurs put Mljeta pa nastavimo ka Lastovu ili Korčuli, zaboravivši da je samo koju milju daleko od nas ulaz u Stonski kanal. Od njega do rive u Stonu ravnih je pet milja pa, računamo li da se istim putem moramo vratiti, nije to neka prevelika potrošnja vremena. Osobito usporedimo li je s onime što možemo doživjeti kad do nje doplovimo. A i usput.
Plovidba kanalom teško bi se mogla usporediti s bilo kojim dijelom hrvatske obale. Kad u njega uplovite, sve do Broca njegove će obale biti poprilično udaljene od vas. Jer na ulazu je širok devet kabela da bi se postupno smanjivao na četiri. Obale su mu dosta šumovite s ponekom uvalicom na sjevernoj obali. Izuzmemo li dvije-tri kuće koje je Vice Blagaić sagradio na Rtu Pologrin – sve što je za sada ostvareno od njegova megalomanskog projekta Hrvatski san – i vilu Brulupes na toj strani kanala, sve do Broca nema gradnji. Pusta je i šumovita i južna obala, ali u nju se usjekao Kobaš, prilično velikom uvalom udaljen ravne dvije milje od ulaza u kanal. To je svakako nautičarima najpodatnije mjesto u ovom akvatoriju na kojem vrijedi zastati, vezati se i prenoćiti.
Ali, prije negoli u nju uplovimo, recimo koju i o vremenskim prilikama u kanalu. Jer ploveći njime nemamo onu slobodu izbora kako kad smo negdje na otvorenom moru i valja biti barem malo oprezniji. Iz kanala prema van pušu maestral i stončica, a u njega ulaze levant i široko. Nakon nekoliko dana širokog koje prate i oblaci naglo se znade javiti nevera sa zapada. U kanalu nije toliko opasna, ali znade biti na ulazu u njega i u Luci Šipanskoj. Kad zapuše bura ona ide okomito na kanal, ali zbog konfiguracije okolnih brda može mije­njati smjer. Spomenimo još i da je u užem dijelu kanala struja prilično jaka i da znade teći brzinom i do dva čvora.

Kobaš

U Kobašu je uz zaštićenu luku naselje uz obalu postojalo još u rimsko doba, vjerojatno kao dio trgovačkih ruta. Postojat će i u doba Dubrovačke Republike i nakon nje kao malo izolirano ribarsko selo čiji su se žitelji bavili i poljoprivredom. Uvijek u sjeni nedalekog Stona, njegovih zidina i solane. Ipak, ni ovdje nije moglo bez ljetnikovca. Lijepi kompleks s kulom i kapelom Gospe od Karmena u dnu uvale podigla je plemićka obitelj Betondić.

Kobaš je bio otok na poluotoku. Do njega se još do prije tridesetak godina moglo pješice doći jedino kozjom stazom iz Broca pa je jedina veza sa svijetom bila barka

Barke, samo malo veće od negdašnjih, posve su preobrazile Kobaš. Sve je počelo tamo sredinom sedamdesetih godina izletničkim brodovima koji su na fish picnice dovodili goste. Samo umjesto uobičajenih skuša i lokardi iz leda koje u nas na takvim izletima nude, ovdje su dolazili ribarima koji su im na gradelama pred kućom pekli ono što su tog jutra zatekli u mrežama. Malo-pomalo ti su mirisi privukli i prve nautičare pa kako su oni bivali brojniji uskoro su na obali radile dvije konobe.
Došao je rat i sve je stalo na par godina pa je opet valjalo krenuti ispočetka. Ali kad je krenulo nije više stalo. Koliko god bio izvan ruke, u Kobaš uplovljava mnoštvo nautičara. Privlači ih prilično siguran vez i tri restorana poprilično različitog karaktera. Najpoznatiji i bez premca najbolji od njih je Gastro Mare, Ante Bjelančića Bijelka, ali njemu posvećujemo zaseban tekst u našoj rubrici Spiza. Drugi je stotinjak metara udaljena Luka’s Taverna Kobaš Bijelkove sestre Katje Đuraš i njenog supruga Luke i sina Nikše. Najstarija je u uvali, u njoj je kuhao i za nju ribu lovio njihov otac Baldo. Tipična je to dalmatinska konoba s klasičnom ponudom plave i oborite ribe, školjki i lokalnog povrća, vina i ulja na stolovima ravno nad morem.

U dnu vale je Ribarska kuća Nike Bilića i brata Ante gotovo jednake tradicije sa sličnom ponudom kao i Luka’s taverna, ali meni manje privlačnom. Svaki od ovih restorana i konoba ima svoju rivu i vezove na kojima se nerijetko nađe i četrdesetak brodova. Svi vezovi opremljeni su murinzima i to sa dva po brodu, a dio ih ima i priključak na struju. Makar je uvala dobro zaštićena, otvorena je na buru.
Boravak u Kobašu je ugodan, osim ako ga ne poremeti kakav obijesni jahtaš, poput onoga koji je netom prije negoli smo tamo ovog ljeta uplovili, prošao pedesetak metara od kraja brzinom koja je stvarala velike valove. Taj „skiper“ je tako zavaljao brodove vezane na jednoj od riva da je razbio dvije krmene platforme, Zarov tender, a jednog mladića koji je pokušao nešto spasiti katapultirao na obalu. No, prijava policiji za divno je čudo imala efekta. Gospodin koji je produžio prema Stonu, priveden je, bio je dva-tri dana u pritvoru jer se sve dogodilo uoči Velike Gospe kad odvjetnici i suci nisu radili. Nadam se da je zaradio primjerenu kaznu.
Nakon što se nauživate kobaških delicija i obiđete minijaturno naselje, sutradan možete produžiti put Stona. Usput ćete otkriti da su se u kanalu usidrile barem dvije-tri veće jahte, obično stranih zastava. Izgleda da su bolje upućeni od nas.

Broce

Sve do Broca, milju i pol udaljenog mjestašca na južnoj obali s tek nekoliko lijepih kuća na onoj suprotnoj plovit ćete širokim i tridesetak metara dubokim kanalom. Dalje se on naglo sužava i postaje plići pa valja oprezno ploviti crvenim i zelenim stupovima označenim plovnim putem. Prije nego što u njega uđemo, par riječi o Brocama. Želimo li razgledati mjesto, jedini je način usidriti u kanalu pa se tenderom otputiti do obale na kojoj su dva molića, jedan pristan te konoba Mandrač. Uz njih su vezane barke domaćeg svijeta, a osim na glavi istočnijeg gdje su dva metra dubine, svugdje je pliće. Sličan je pristan i na sjevernoj obali ispred crkve sv. Petra i Pavla. I Broce su nekad bile ribarsko selo, ali malo je od toga ostalo. Većina od nekoliko desetaka ljudi koji u njemu stalno žive bavi se turizmom.

Nakon Broca kanal se naglo sužava i postaje plići pa valja oprezno ploviti crvenim i zelenim stupovima označenim plovnim putem

Od Broca put Stona plovi se označenim plovnim putem širokim 25 metara u kojem je dubina nešto veća od tri metra. Imate li jedrilicu dubljeg gaza, morat ćete dobro paziti da ne skrenete izvan oznaka. Jer dubina nigdje ne prelazi tri metra, a već pedesetak metara put obale toliko je plitko da čaplje i ronci gaze morem u potrazi za hranom. Još je jedan razlog za oprez. Plima i oseka su ovisno o vremenskim prilikama poprilične, razlikuju se i za pola metra. I važna napomena, ukoliko neki brod isplovljava iz Stona valja čekati ispred Broca dok ne preplovi taj dio kanala.
Usput ćete zaploviti i ispod velebnog mosta sagrađenog na cesti koja spaja Pelješki most i Jadransku magistralu i koji je iz temelja promijenio vizuru kanala. Na bolje ili lošije svakome od nas je na prosudbu.

U Stonu

Nakon petnaestak minuta plovidbe evo nas u luci Ston. Još ne tako davno u njoj bismo zatekli samo pedesetak metara dugačak pristan i stotinjak metara dosta zapuštene rive uz koju je domaći svijet vezao barke. Srećom, to se promijenilo i na samom kraju Stonskog kanala sagrađena je riva u dužini od 140 metara. Investirala je u nju u dva navrata Županijska lučka uprava. Otprilike pola služi za vez nautičara, pa kad dodamo da se oni vežu i na pristan, dolazimo do broja od mogućih petnaest do dvadeset vezova, ovisno o veličini brodova. Dva ili tri mogu se vezati bokom na pristan ispod kojeg je dubina tri metra, a ostali na rivu pod kojom je između 2,20 i 2,30 metara. Svugdje su postavljeni ormarići za struju i vodu, ali muringa nema. Možda se i postave jer koncesionar koji u ime ŽLU upravlja rivom ima baš to ime – Muring d.o.o. i dolazi iz Cavtata. Lijepo bi bilo kad bi se investiralo i u kupaonice i toalete pa bi usluga nautičarima bila potpuna. U naravi o rivi brine Marin Erceg koji uz obalu ima mali, simpatičan bistro Office. Baš po mjeri za jutarnju kavu.

Na kraju stonskog kanala sagrađena je riva duga 140 metara. Pola služi za vez nautičara koji se vežu i na pristan. Njima je namijenjeno dvadestak vezova, ovisno o veličini brodova

Kad se vežete, možete polako s noge na nogu do mjesta. A ono je doživjelo istinsku preobrazbu. I to ne novim gradnjama, nego zaštitom i obnovom. Koju je itekako zaslužio jer Ston je drugi po veličini i važnosti grad Dubrovačke Republike. Kad je 1333. godine kupnjom od zahumskih vladara došla u posjed Pelješca i stonskog područja, Republika je odmah prionula planiranju i gradnji sasvim novog naselja koja je započela dvije godine kasnije. Usporedo je na sjevernom dijelu Pelješca građen i Mali Ston kao snažna utvrda i obrambena točka koja je štitila teritorij Republike. Smješten ispod brda Podzvizda i čuvene solane koja datira iz antičkih vremena, za razliku od današnjeg uobičajenog urbanističkog nereda, Ston je građen planski. Ulice su mu u pravilnom ortogonalnom rasteru sa središnjim trgom oko kojeg su knežev dvor, crkva i dućani.

Pravi Dubrovnik u malome, k tomu okružen i povezan s Malim Stonom sustavom zidina, kula i tvrđava koje tvore jedan od najdužih fortifikacijskih sustava u Europi. Duge su punih pet i pol kilometara, a štitile su oba naselja, solanu i uzgajališta školjkaša. Treba znati da je prodaja soli donosila čak trećinu prihoda Republici. Premda je njihov veliki dio poput obrambenog bedema s jedne na drugu stranu poluotoka sazidan u prvih tridesetak godina, gradnja i održavanje zidina bile su never ending story. Pogotovo znademo li da su zidine ozbiljno stradale u potresu 1667. godine, a da je uz bedeme sagrađeno i četrdesetak kula i pet tvrđava.

Zidine su zadržale svoju obrambenu funkciju sve do pada Republike 1806. godine. A onda ih je pogodila sudbina mnogih sličnih fortifikacija. Neodržavane su se urušavale, kamen se koristio za gradnju, a dio ih je za vrijeme austrijske vladavine srušen. Trajalo je to sve do početka 20. stoljeća kad je ojačala svijest o njihovom značaju da bi i formalno u Jugoslaviji bile zaštićene kao kulturno dobro te je započela njihova obnova. Zidine i Ston ponovo su teško stradali u potresu 1996. godine. Oštećen je veliki broj zgrada u povijesnoj jezgri grada, crkve sv. Vlaha i sv. Mihajla…

Ston je doživio istinsku preobrazbu. I to ne novim gradnjama, nego zaštitom i obnovom. Koju je itekako zaslužio kao drugi po veličini i važnosti grad Dubrovačke republike

Šetajući Stonom, teško je i zamisliti kako je grad tada izgledao. Obnova je bila duga i zahtjevna i kad je o zidinama riječ još uvijek traje, ali njeni rezultati su uistinu fascinantni. Sve je u Stonu obnovljeno, ojačano i privedeno funkciji. Od nekadašnje zgrade u kojoj je boravila straža, kasnije poznate gradske kavane kod Baće, Kneževa dvora, crkvi do tvrđave Kaštio koja je ove godine nakon dugotrajne restauracije otvorila vrata. I zidine su najvećim dijelom obnovljene i prije petnaest su godina otvorene za posjetitelje. Glavnu riječ u tome obimnom poslu ima Društvo prijatelja dubrovačke starine koje prihodima od ulaznica u Dubrovniku financira i obnovu važnih spomenika na području negdašnje Republike.

Sve je to učinilo da Ston postane izletnička meka koju posjećuju desetci tisuća gostiju. Dovezu se ili ih dovezu, obiđu zidine, crkve, solanu i tvrđavu, eventualno nešto prezalogaje i odu dalje put peljeških vinarija ili se vrate odakle su došli. Doći ovdje brodom otvara ipak malo drukčiju vizuru i omogućava da se mjestu posveti vrijeme koje zaslužuje… Imate priliku vidjeti kako Ston živi izjutra i navečer, kad ga većina izletnika napusti. Sjesti na jutarnju kavu u Kantun zajedno s domaćim svijetom, možda doživjeti jednu od berbi soli (mi smo je promašili tek za dan u rujnu), na miru obići sve spomenike – nikako ne propustiti Kaštio i na kraju poći po zidinama do Malog Stona. Namjerno kažem od Stona do Malog Stona a ne obratno, jer želite li autentičan i kvalitetan lokalni objed poći ćete u jedan od tamošnjih restorana. A punog trbuha vratiti se natrag uzbrdo po zidinama, pogotovo za ljetnih vrućina, bio bi popriličan napor. Mnogo je bolje prošetati pješačkom stazom uz cestu koja ih spaja.
U Stonu se mnogo toga događa – od festivala soli, maratona stonskim zidinama, koncerata na zidinama, a ubuduće i u tvrđavi Kaštio, izložbi mozaika… Bogata je i ugostiteljska ponuda. Među zanimljivije spada konoba Baccus, wine bar Kardo, bistro Baća, ali kažimo da su ipak malo više orijentirani izletnicima, a ne gastronomadima. Zato idemo na objed u Mali Ston.

Mali Ston

Kad smo već u Malom Stonu, u koji je najljepše doći onih dana oko Feste od kamenica, kažimo da je poznat po svoja tri restorana. To su Bota obitelji Šare koji je utemeljio i godinama vodio Božo Šare sa suprugom Tanjom, a sad ga polako preuzima mlada generacija Šarinih koja je već uspostavila pravi mali gastronomski imperij. Pa uz ovaj imaju restorane ili sushi barove u Stonu, dva u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. Imaju svoje kamenice, love plavoperajne tune i nude dobru ribu i lokalnu spizu. Drugi je Vila Koruna Svete Pejića, poznatog ugostitelja koji je godinama vodio restoran Orsan u tom dubrovačkom jedriličarskom klubu, a poznat je i kao vlasnik solane u Stonu. Makar je već lijepo zagazio u osmu deceniju života, pun je energije i ništa u svome restoranu ne prepušta slučaju. Treći je Kapetanova kuća Lidije Kralj, chefice poznate i onima koji nikada u Mali Ston nisu svratili po televizijskim emisijama U istom loncu ili kao promotora Dukatovih proizvoda. Sva su nam ta mjesta dobro poznata, a ovaj put izbor je pao na Kapetanovu kuću.

Ston je doživio istinsku preobrazbu. I to ne novim gradnjama, nego zaštitom i obnovom. Koju je itekako zaslužio kao drugi po veličini i važnosti grad Dubrovačke republike

Ručali smo u ugodnom okruženju, lijepo i nenametljivo podvoreni, a sva jela od zalogaja dobrodošlice, riblje juhe, buzare od brbavica, mušula i dagnji te tune omotane pršutom s povrćem svjedočila su da nastavljaju dobro utabanim putem u kojima dominiraju svježina i bazičnost okusa lokalne hrane. Uz koju, barem za naš ukus, najbolje pašu pelješka vina. Obitelji Kralj pripada i susjedni vrlo ugodan hotel Ostrea. Sve povrće koje pripremaju stiže iz ekološkog uzgoja s vlastite farme, a imaju i svoje masline i ulje. O svježim kamenicama i tek ulovljenoj ribi neću pričati. One se podrazumijevaju.

Padne li vam na pamet probati kamenice na mjestu gdje se uzgajaju, i to je moguće. Tri-četiri broda iz Malog Stona vode na uzgajališta, a Šarini imaju i svoj otočić. Možda malo previše izletnički, ali svejedno mogu pretpostaviti da je to na kraju lijep doživljaj. Makar sam imao priliku vaditi kamenice iz mora sa starim Antunicom, Perom Šarom i Ficovićem, ne bih imao ništa protiv ponoviti to opet pa i ovako izletnički.
Ako ste do Malog Stona došli po zidinama proći ćete tvrđavu Koruna, najveći fortifikacijski objekt sa sjeverne strane Podzvizda na kojoj su u punom jeku radovi na obnovi. Uskoro će i ona zablistati kao i Kaštio.

Padne li vam na pamet probati kamenice na mjestu gdje se uzgajaju, i to je moguće. nekoliko brodova iz Malog Stona vodi na uzgajališta, a Šarini imaju i svoj otočić

Iz Stona se na objed može poći i kod Ficovića u Hodilje. Ono je malo udaljenije, od luke do tamo je oko tri kilometra, ali ako vam nije na volju pješačiti Ficovići će doći po vas. Ljubitelji pješačenja i planinari imaju ovdje još jednu atrakciju. Napoleonovu cestu koja ide od stonske solane do sedam kilometara udaljenih Ponikvi, a kako ide sljemenom brda s nje se pruža krasan vidik. Može se proći pješice za dva i pol sata ili biciklom. A kad stignete u Ponikve ne zaboravite Frana Miloša, jednog od najpoznatijih ali i osebujnih peljeških i hrvatskih vinara i njegovu vinariju.
Pa kad se svega toga nauživate, isplovite kanalom kako ste došli, prođete mali Vratnik, ne zaboravite zastati na kupanju u jednoj od najljepših peljeških uvala – Pržini, baciti sidro i na miru se podsjetiti što ste sve u prethodna dva-tri dana doživjeli.