Talijanski književnik i novinar Marco Niro potaknut talijanskim izdanjem knjige Isola našeg Senka Karuze došao je na Vis i ispisao esej Starac i kapari
Za mene je malen onaj otok na kojem automobilom možeš prijeći razdaljinu između dvije najudaljenije točke za manje od sat vremena, a more je najčešće pored tebe ili pred tobom. Otok Vis u Hrvatskoj dopušta ti da tu razdaljinu prijeđeš za nešto više od pola sata, a pogled na more ne gubiš skoro nikad.
Na malom otoku umanjuju se i problemi i brige, postaju tako neznatni da ih na kraju proguta plavetnilo i ostaje ti samo brodica na kojoj možeš doživjeti onaj slatki brodolom, kao u poznatoj pjesmi.
Biramo Vis jer vodiči kažu da nije oskvrnjen masovnim turizmom, za razliku od gotovo svih drugih hrvatskih otoka. Premda se uvijek zapitam nisam li i ja dio te mase. Ako je tako, s kojim pravom je prezirem? No, ako nije tako, po čemu nisam njezin dio? Jesam li bolji turist od drugih? Zbog čega?
U svakom slučaju, masovni turizam nije stigao na Vis jer je punih četrdeset godina otok bio nedostupan stranim posjetiteljima, bio je sjedište vojne baze jugoslavenske vojske. Otok je to bogat poviješću: Grci, Rimljani, Mlečani, Austrijanci. Nakon što su se na njemu izmijenili mnogi osvajači, u vrijeme Drugog svjetskog rata bio je jedini dio jugoslavenskog teritorija koji nisu okupirali nacisti. Zato ga je Tito 1944. godine izabrao kao sklonište odakle je koordinirao otpor. Još jedan razlog da ga posjetim, rekoh sebi.
Pred sam polazak pojavio se još jedan, iznenađujući razlog. Moj izdavač je upravo objavio knjigu pod naslovom Isola (Otok) čija se radnja događa upravo na Visu. Autor je Senko Karuza, filozof, ribar, poljoprivrednik, kuhar i, ponajprije, jedan od tri tisuće viških stanovnika. Vrlo osebujan vodič po otoku, doznajem s ovitka knjige. Uvijek nastojim pročitati ponešto od literature o mjestu koje posjećujem i smatram to nevjerojatnom, uzbudljivom slučajnošću, odmah kupujem knjigu. Već se vidim kako je čitam na viškoj plaži. Već se vidim kako je pokazujem autoru u njegovoj konobi. Evo tvoje knjige prevedene na talijanski, reći ću mu, ti i ja imamo istog izdavača!
Naš dolazak na otok u znaku je vrućine i sparine, više nalik tropima nego Jadranu. Prvog dana budimo se uronjeni u mliječnu svjetlost koja obrise svijeta čini nejasnim, kao da je od svijeta ostala samo sjena, puki privid. Klima obilježava naš prvi dojam otoka: unutrašnjost nam se čini kao pusta zemlja, obala kao varljiva fatamorgana, sela kao kaznene kolonije.
Zatim, druge noći, kreće iznenada strašna oluja i, kad se probudimo, čini nam se da smo na drugom mjestu, nalik onome koje smo zamišljali i tražili. Zrak je svjež, čist, boje su napokon živopisne: unutrašnjost je zelena, obala plava, sela crvena.
Gledano sa stanovite udaljenosti, kao na razglednici, otok je čudesan. Doista, tipični ožiljci masovnog turizma nisu vidljivi: nema hotela, nema javnih kupališta, nema trgovačkih centara, diskoteka, prometa, kaosa. Prevladava mir i tišina.
Ali, kad se približiš, shvatiš da, premda masovni turizam na Visu ne postoji, Visa ne bi bilo bez turizma. Shvaćam to, prije no obilazeći otok, dok čitam Senka Karuzu. On je na otoku rođen koncem pedesetih godina, kad ga je Tito već bio pretvorio u vojnu bazu i kad turizma nije bilo, a njegovi su stanovnici živjeli samo od ribarstva, stočarstva i poljoprivrede. Zatim je Senko otišao u grad, prvo u Split pa u Zagreb, studirao, diplomirao, radio. Onda se vratio na otok kad je došao kraj socijalizmu i završio rat, a turizam postupno postao glavnim, ako ne i jedinim izvorom prihoda. Njegove su priče kratke, snažne, prožete zajedljivim i melankoličnim humorom, usredotočene na teškoću prihvaćanja tog naglog prijelaza s drevnog na moderno, s kvrgavog drveta bačvi i brodica na neuhvatljive internetske bitove putem kojih se iznajmljuju apartmani koji su nekoć bili staje i pune restorani koji su nekoć bili konobe.
Je li možda bilo bolje kad je bilo gore? S Titom i u socijalizmu? U pričama Senka Karuze Tito ostaje neimenovan, uopće se ne spominje. To mi se čini neobičnim i vjerojatno nije slučajno. Da to pokušam bolje razumjeti, odlučujem posjetiti glasovitu spilju. To je šupljina u stijeni smještena na južnoj strani najvišeg brda na otoku, gdje se Tito 1944. sklonio od nacista koji su ga smatrali jednim od svojih najljućih neprijatelja, i odatle nastavio pružati otpor njihovoj brutalnoj okupaciji.
Primjećujem odmah da spilja nije adekvatno označena. Bez Google Maps nikad ne bih pronašao proširenje na kojem sam parkirao automobil, pokraj stuba sagrađenih nakon rata i Titove pobjede koje posjetitelju omogućuju nesmetan pristup spilji. Na parkiralištu nema drugih automobila. U podnožju stuba nalaze se ostaci nečega što je možda nekad bila informativna točka. Zbunjen, promotrim je na trenutak, a onda se krenem uspinjati.
Mjesto je posve osamljeno i zabačeno, lako mi je povjerovati da nacisti nisu mogli pronaći mrskog neprijatelja. Spilje su zapravo dvije. Pored svake stoje tekstovi na hrvatskom jeziku uklesani u kamen i podsjećaju kada i kako je vođa otpora djelovao u njima, dokazujući tako svoje izvanredne strateške vještine. Ulazim u spilje i u tom vlažnom polumraku razmišljam o njihovoj očitoj simbolici: da bi se rodio novi čovjek, nužno je bilo opet krenuti iz mjesta odakle je čovjek potekao. Potom se vraćam natrag, sâm kao i za cijelo vrijeme posjeta.
Dok se približavam parkiralištu začujem duboku tutnjavu koja se prijeteći i sve glasnije diže iz doline. Kad stignem do auta, ugledam grupu od sedam quadova koji se u isti mah zaustavljaju na proširenju i gase motore. Vodič na engleskom objašnjava turistima da su to stube koje vode do Titove spilje. Lišeni svake primisli da se uspnu, turisti opet pokreću motore i kreću prema vrhu brda. To je jedna od brojnih vođenih tura koje se svakodnevno, u prašnjavim džipovima, ili u još uzbudljivijim quadovimaorganiziraju na otoku u potrazi za njegovim starim vojnim tajnama. Te turiste ne zanima Tito ni njegova pusta spilja, nego nasljeđe bogatije scenografije, tajne baze, mreže tunela, osmatračnice, topovi upereni prema Italiji, prema zapadu, prema neprijatelju koji zapravo neće doći izvana nego iznutra, zanima ih taj san koji, kad je izašao iz spilje, nije znao postati stvarnost, dotučen potrebom da bude branjen u svojoj sjajnoj, ali i smrtonosnoj izolaciji. San koji je danas, na otoku odakle je potekao, sveden na turističku atrakciju. Savršen i ironičan povijesni nemesis kapitalizma, koji sve proždire i uvijek sve pretvara u profit. Uključujući i neprijateljev leš.
Na povratku iz posjeta spilji zaustavljam se u malom selu smještenom na brežuljku na južnoj strani otoka, s ogromnom terasom okrenutom moru. Skupina osamljenih kuća, nikoga uokolo, samo cvrčci. Izlazim iz automobila da napravim nekoliko snimaka svojom prastarom kamerom i tražim autentičan, istinski prizor, nešto što je i prije sto godina moglo biti isto, premda ga vjerojatno neću pronaći, premda će se pokazati da je to samo još jedna iluzija o neprolaznosti. I doista, dok snimaš kuće teško je izbjeći da ti u kadar ne uđe pločica sa zvjezdicama apartmana i soba.
Dok se spremam da uđem u automobil začujem za sobom glas muškarca za koji mi se učini da izgovara riječ “Genova”. Okrenem se i ugledam visokog, mršavog starca, gotovo bez zuba, koji se smiješi i, obraćajući se meni, ponavlja Genova, Genova. Pokazuje na moj automobil, na registarsku tablicu. Doista, počinje slovima “GE”. I ja se osmjehnem. Objasni mu sada da su to nove tablice, da inicijali više ne označavaju pokrajinu registracije. Pokušavam. Na engleskom mu kažem da ne dolazim iz Genove, nego iz Trenta. Ne razumije. Pokušavam na talijanskom, jeziku za koji se čini da ga zna nešto bolje, premda malo. I dalje ne razumije. Vjerojatno je problem u Trentu. Između Milana i Venecije, kažem i pojednostavljujem geografiju. Sada kimne glavom i razvuče osmijeh. Počne govoriti o Milanu i Interu, navodi imena igrača oba kluba, neki od njih su u mirovini već desetljećima. Ja veselo potvrđujem. Onda mi se obrati na hrvatskom, gestikulira i pokazuje mi razne bliže i dalje točke, ne prestaje se smiješiti. Mislim da bi htio biti moj vodič, ali ja ne razumijem gotovo ništa. Onda počne izgovarati riječ “kapari”, ponavlja je nekoliko puta. Ne razumijem značenje, pa me on poziva da ga slijedim do njegove kuće, tu je, na par koraka. Prihvaćam, sretan zbog tog neočekivanog susreta koji mi se čini tako stvarnim, autentičnim, nalik mitu o neprolaznosti. Kapari, i dalje govori starac. Kapari. Zatim nestane u kući i izađe sa staklenkom u ruci. Otvara je i s najširim mi osmijehom pokazuje sadržaj. Gledam i sad shvaćam: to su ukiseljeni kapari. Već sam primijetio da biljka spontano raste gotovo posvuda na otoku. Kimnem i ja se osmjehnem. Nudi mi da ih probam, učinim to i kažem mu da su dobri. Deset eura, kaže mi tada on. Odjednom napuštam svoj izmaštani svijet i vraćam se u stvarnost, jer danas je to stvarnost, to je istina, to je autentično: ja sam turist, a i on, taj starac koji izgleda kao da je izašao iz nekog Kusturičinog filma u tom zabačenom selu, tu je da mi nešto proda. Ali, nemam gotovine i posao propada.
Piše Senko Karuza: “gledali smo turiste u apartmanima koji su do jučer bili štale ili teze kao da su nam oni krivi što tamo više nisu naši tovari, koze ili kokoši, a oni su nam bili puno veća radost i manja muka, jer su barem stalno bili s nama i govorili su nam di smo. Ovi sad dolaze i odlaze i jedino što nam ostavljaju iza sebe osjećaj je da nismo”. U njegovim se pričama neprekidno očituje odnos ljubavi i mržnje prema turistima s kojima se, unatoč svemu, mora nositi otkad je odlučio da im iznajmljuje apartmane i da im kuha. U priči pod naslovom “Prizori iz robovlasničkog turizma” Senko pripovijeda o bogatašici iz Londona koja ga je najprije počastila s tri piva, a onda ga zamolila da joj pomogne kupiti kuću, zatim da tu kuću obnovi i, na kraju, da posprema i kuha za nju, “jer da više ne može ni žlicu držati kako treba, toliko je iscrpljena”. U priči naslovljenoj “Furešti” Senko govori o obitelji u potrazi za divljinom koja je htjela unajmiti jednostavnu kućicu na obali bez puta, struje i tekuće vode. On ih je pokušao odgovoriti, ali bez uspjeha. A onda ih je vidio kako se nakon tri dana vraćaju, iscrpljeni i iznureni, u potrazi za hranom, liječnicima i… diskotekama.
Mojih deset dana na otoku završava i, na kraju, ne odlazim do Senka. To činim iz poštovanja prema njemu, prema pronicavosti njegovih minimalističkih, ali univerzalnih priča. Kod njega nemam želje biti turist. Razgovarati na krnjem engleskom, dovoljnim da se naruči piće ili hrana, ali ne i da mu objasnim kako i koliko sam se pronašao u kritičkom duhu njegovih priča, u njegovoj razornoj i bolnoj ironiji, u njegovoj gorkoj i dubokoj jednostavnosti, kako i koliko je ono što je napisao blisko onome što i ja osjećam dok pišem. Ne odlazim do Senka jer mu, barem ja, ne želim mu prenijeti nikakav osjećaj praznine.
Umjesto toga napuštam otok, a time i romantični san o pronalasku raja koji turizam još nije uspio zagaditi. Uostalom, bilo je to potpuno proturječje: turist koji mrzi turiste. Poput socijalizma kojeg podržavaju topovi. Ili, kao vodič po otoku koji je, možda, trebao zapravo biti poziv da se na njega ne dođe.
MARCO NIRO (1978) je talijanski novinar i pisac. Diplomirao je komunikološke znanosti i surađivao je s raznim novinama, a danas se bavi okolišnom komunikacijom. Objavio je jedan esej Verità e informazione. Critica del giornalismo contemporaneo (Istina i informacija. Kritika suvremenog novinarstva, Dedalo 2005.), jednu knjigu za djecuL’avventura di Energino (Energina avantura, Erickson 2022.) i, s kolektivom pisaca Tersite Rossi, četiri romana i dvije zbirke priča. Autor je romana Il predatore (Predator), Bottega Errante, 2024.
Prevela Ginevra Pugliese