Jutros nas je ostavio doktor Damir Jurinović. Višoni i zagrebački doktor, nefrolog, dugogodišnji ravnatelj poliklinike u Nemetovoj. Otišao je u osamdeset drugoj godini života ne prestajući, dokle god ga je snaga držala, brinuti o zdravlju drugih. Prijatelja, znanaca ili nepoznatiih koji bi mu prvi put zakucali na vrata… Damir je bio od onih ljudi kojima je pomoć drugima bila upisana u DNK. Empatičan, suosjećajan k tomu i odličan stručnjak. Moderan, kad se o medicinskim dostignućima radilo, širokih interesa, sposoban okupljati tim vrhunskih stručnjaka. Ali brižan i tradicionalan sa svakim svojim pacijentom. Doktor kakvog zamišljamo i trebamo. Daleko od i povrh medicinske industrije u kojoj je pacijent broj kojeg se odradi i prepusti sudbini. Uvijek u misiji ne bi li svoj pristup proširio i dalje, naročito među zagrebačke domove zdravlja.
Ne znam točno odakle mu ta rijetka osobina ali mogu pretpostaviti. Rođen, odgojen i odrastao na Visu baštinio je u obitelji i oko sebe svu radost i težinu škojarskog karaktera. Otoka na koji su presizali mnogi, koji je prelazio iz ruke u roku u neprekidnoj borbi za vlastiti identitet i pravo na slobodan život. Na kojem si bez sumnje morao biti upućen na zajednicu. Od koje si primao onoliko koliko si joj dao. A on joj je davao i uvijek htio davati još više. Vraćao je svom Visu sve što je otok utkao u njega. Neizmjernom ljubavlju i pomoći kad god je za to bilo prilike. Priznao mu je to na svoj način njegov Vis dodijelivši mu nagradu grada u proljeće 2020 godine. Koju mu, nota bene radi ograničenja kretanja u pandemiji koronavirisa, nisu mogli svečano uručiti. Nije to Damira smetalo, ionako nije bio čovjek od pompe, važnija su mu bila druženja, prijateljstva i pažnja, iskazana i na ovaj način. Jedino to mu je bilo važno.
More, barka, ribolov i jedrenje bili su mu radost. Družili smo se po regatama, na moru, na Visu. Bio je prijatelj naše redakcije. Veselio ga je svaki naš uspjeh, dobar i zanimljiv tekst. O Visu napose.
Fait ćeš nam, dragi prijatelju!
