Rodio sam se usred noći na željezničkoj stanici u Čapljini. Upitat ćete se zašto ovaj bizarni podatak na početku, bez veze. Nije bezveze, vidjet ćete. Naime, moj otac je bio šef željezničke stanice u Čapljini. Imali smo prostran stan na katu te zgrade gdje je živjela naša obitelj. To je ta veza.
Željezničari su, vjerojatno, populacija u kojoj je najviše ovisnika o ribolovu. Sve bi na ovom svijetu učinili samo da stignu na vrijeme tamo gdje su naumili, jer su se stekli uvjeti za vrlo vjerojatan uspjeh. Tu su nastali problemi: trebalo je rotirati smjene, izvršiti neke zamjene, kako bi oslobodili vrijeme za svoju najveću strast u životu. Nije išlo lako, bilo je natezanja pa i kažnjavanja, jer je moj otac bio užasno strog šef koji voli red i rad, ali da se razumijemo, bio je on takav i prema svojoj djeci. Kad su molbe i kuknjava postali posve bezizgledni, smislili su željezničari, nepopravljivi zaljubljenici u ribolov, jednu veoma lukavu ideju. Primijetili su, naime, kako se šefov klinac sve više lijepio za njih poput čička i vrlo zainteresirano pratio što to rade ribari s udicama, najlonom i štapovima. Zaključili su da je tu šansa: malom će montirati opremicu i odvesti ga na Neretvu. Zagristi će mali, nema dvojbe. Pa kad otac vidi kako je sin “poludio” za ribolovom, bit će milostiv naspram sinu, a njima će popustiti. Bila je to zaista dobra ideja i što reći upalila je.
Došli bi tako na vodu, sklonili dječaka u plićak, dali mu nekoliko savjeta i zagazili duboko raditi ozbiljan posao, a ne igrati se s djetetom. Međutim, nisu mogli predvidjeti neke neočekivane događaje. Tako su mi i to dosta često, počele “udarati” takve pastrmke kojima nisam mogao ovladati, sve to u mom plićaku. Priskakali su odrasli, pomagali, ne bez čuđenja i ljubomore. Neki su se krišom primicali mojoj poziciji u plićaku vjerujući, valjda, da sam našao struju koja je na tom mjestu zadržavala ribu, onu koja očekuje donos neke hrane. Bez obzira što su oni mislili, situacija se ponavljala. Ljuti, odrasli su mi sve manje pomagali u izvlačenju ribe, a ja se prkosno borio, dižući u nebesa svoj nosić…
O svemu ovome što se događalo otac nije imao pojma. A moja dobra majka, kao što bi učinila i svaka druga majka, pažljivo je “snimala” sve što se događalo pa mi je jednoga dana, kad smo bili sami, tutnula u ruke neku kutiju. Nemalo sam se iznenadio otvorivši je: visoke zelene gumene čizme. Kakvog li čudesnog iznenađenja! I više od toga! Ne znam kako to objasniti. Zapravo, njoj je bilo najvažnije da joj se dijete ne prehladi. Nemate pojma koliko sam joj bio zahvalan! Vrijeme je promicalo u velikoj mojoj sreći i ja stasao, ne samo kao momčuljak, već i kao ribar. Uskoro ću postati instruktor i imati svog učenika.