Sjećam se, nekada dok su se za ljetnog lova male plave ribe (sardela) lovile i velike količine skuši, baš te skuše pripremale su domaćice za večeru svojima ribarima koji su odlazili u noćni ribolov. Zašto baš skuše? Pa zato jer je to bio stađun od skuši! Skuša je najbolja u toplom dijelu godine, usred ljeta! Usput spomenimo da za lokardu vrijedi baš obrnuto, najbolja je usred zime. Ove ribarske navade, ali i gastronomsko neprikosnoveno pravilo danas se uvelike zaboravlja. I tako, kasno poslijepodne dok smo mi djeca još bili na plivanju mama bi započela pripremanje skuša. Raspolutila bi ih preko leđa tako da polutke ostanu spojene trbušnim dijelom, očistila, odrezala glavu, isprala, osušila kuhinjskom krpom, posolila, uvaljala u brašno pa u razmućeno jaje i pohala (na pariški način)! Inače pohati dolazi od njemačkog backen – peći. Nije se riba filetirala (riblji odresci) u današnjem smislu te riječi. Srednja kost (kralježnica) bi se odstranila, ali ne nužno, a i obje bi riblje polovice ostale spojene. Na sitnije kosti nije se previše obraćala pažnja. Uostalom kako možete zamisliti ribara koji na škafu od levuta ili gajete večerava pomno očišćene filete ribe. Što bi rekla družina? Kakav je to ribar koji ne zna jesti ribu koju je sam ulovio i to najobičniju skušu koja i nema baš nešto kostiju.
