Miris djetinjstva
Svatko ima svoju “bočicu” mirisa i ne daju se zamijeniti. Dodajte nekoliko komada pancete ili kožice, a dok se to kuha punite paprike i slažite ih u posudu.
Postoje mirisi koji vam se zavuku u nosnice još u djetinjstvu i ne napuštaju vas cijeli život. Dapače, kad ih osjetite i u ostarjele dane, nepogrešivo vas vraćaju u trenutak i situaciju kad ste ih prvi put osjetili. Svatko ima svoju “bočicu” mirisa i ne daju se zamijeniti iako pojedini miris može biti zajednički. Iz svoje “bočice” spomenut ću vam za sada samo tri. Miris koji se uzdiže iz pašure (tavice) koja se zagrijava na peći na drva, jer zimsko je doba i vani bura brije, u kojoj je malo maslinovog ulja, peršina, češnjaka i dvije šake lupora (priljepaka). Ili onaj opojni, teški miris od kojeg vam se malo zamagli pred očima, a pretoči se u okolni zrak kad se otvori bačva dopola puna jesenskim vrijesovim medom. Sljedećeg moguće i vi imate u svojoj “bočici”? Miris punjenih paprika!
Vraća me u ljetno doba kad vrućine započinju već ranim jutrom i s nestrpljenjem se čeka rashladni maestral, a iz kuhinje se razliježe miris koji u biti taj tren i ne pripada ljetu, ali moguće baš zbog toga neodoljivo i zamamno privlači tražeći od vas da mu posvetite punu pažnju. Sjećam se sedamdesetih godina, sad već prošloga stoljeća, kad se oko devet sati razlijegao miris po vãrtlu (vrtu) i dvorištu znalo se, danas idemo na izlet. Skupilo bi se oveće društvo, prijatelji i rodbina, cijele obitelji. Levut je bio pun kao kakva preteča modernih kruzera. Počasno mjesto u brodu imala je najveća tȅća (plitka posuda za kuhanje) koja je postojala u kući puna punjenih paprika. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.
Piše: Marko Vučetić