Možda će vam se učiniti uzaludnim poslom peći na gradele koščicu s malo mesa.
Ne brzajte s niječnom odlukom. Kad kosti pobijele, a meso uz kost bude blago ružičasto, gotovo je!
I najbolja riba štufo (dodija, dosadi, zasiti) ribarima. A kako i ne bi, puna usta kostiju (drača), paziš da koju ne progutaš, mogla bi ti u grlo zadit i na zlo se dat. Ma kome to ne bi dodijalo? Ištufalo bi i Boga! (I Bogu bi dosadilo!) Povremeno poželjno je pojesti i nešto sasvim drugačije. Dakako na ribarskome jelovniku meso je rijetkost, ali ipak nezaobilazno. U proljeće kad se sve zeleni i cvjeta, kad je trava sočna i zelena, kad tek što nisu procvale aromatične, začinske i mirisne biljke na ljutom kršu gdje bura posipa sol, eeee… tada se krajolikom razliježe meketanje mladih janjaca. Taj janjeći zov je neodoljiv i nemoguće mu se othrvati. To je vrijeme najbolje mlade janjetine. Znaju to i ribari i ne treba im zamjeriti što će morski jelovnik zamijeniti onim mesnim, janjećim. (…) Više pročitajte u 272. broju Mora.
PIŠE Marko Vučetić