Kapari, začin Mediterana
Rastu u pukotinama stijena pustih otoka, rastu i na starim zidovima ili, od čega se konzervatorima diže kosa na glavi, na starim zidinama primorskih gradova, po zidinama tvrđava, crkvi i palača
Uglavnom sredinom svibnja, nekada malo prije, nekada malo kasnije, počinje berba kapara. Ovako rečeno čovjek bi pomislio da u to doba započinje berba plodova, ali ne! Počinje berba još tvrdih, majušnih, neotvorenih cvjetnih pupova. To je začin koji simbolizira pravi Mediteran, zemljopisno ali i kulinarski. Plovite li Jadranom, srednjom i južnom Dalmacijom, na pustim otocima gdje se gnijezde još samo galebovi, naići ćete na polegle grmove kojima na vrškovima jednogodišnjih izboja izrastaju cvjetni pupovi. Vjerojatno su se neki već počeli otvarati, a neki i otvorili, u rijetko lijep i mirišljav cvijet. Kapari rastu u pukotinama stijena pustih otoka, rastu i na starim zidovima ili, od čega se konzervatorima diže kosa na glavi, na starim zidinama primorskih gradova, po zidinama tvrđava, crkvi i palača. Pojedini grmovi u dalmatinskim mjestima imaju svoje “vlasnike” pa ih mještani i nazivaju po imenu ili nadimku “vlasnika”.
Ako ćete se sami okušati u konzerviranju kapara, onda berite samo one što manje, još niti ne raspukle, a nikako ne one imalo otvorene. Nekada su se u berbu kapara znale zaputiti cijele porodice što im je ujedno bio i cjelodnevni izlet, ali i cjelodnevno izlaganje Suncu. Kao rezultat neprimjerene zaštite od izravnog Sunčevog zračenja i još kože nakon zime nenavikle na nemilosrdno Sunce, znalo je biti i više neprospavanih noći pa i liječničkih intervencija. No bilo je i nekih koji su doista neprimjereno s kaparima postupali te trgali cijele grmove (kaparocid!) pa ih u vreće kući odnosili da bi u hladovini pobrali pupove. Nadam se da bi danas, u ovakvom slučaju, zaslužili primjerenu kaznu! (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.
Tekst i fotografija: Marko Vučetić
