Između vode i vatre
Kad se u kasnu jesen poslijepodne dućani zatvore, rijetki posjetitelji odu, magla nalegne nad lagunu, Muranezi ostanu sami sa svojim otokom
Završilo je konačno i ovo, nikad dulje bablje ljeto, brodovi se pospremaju, a mi plovimo prema Muranu. Nismo na jedrilici, nego u utrobi vaporeta Alilagune koji tri milje izjaružanog kanala označenog brikolama od Zračne luke Marco Polo do Murana preplovi za dvadesetak minuta. Mrači se, tridesetak putnika kroz zamagljene prozore vidi tek svjetla vodenih taksija koji nam jure ususret. Malo poslije comandante smanjuje brzinu, uplovili smo u Canale degli Angeli i eto nas na rivi. Jedini smo s ruksacima i torbama, nema turista, sezona je došla kraju. To smo i željeli: doći u doba kad otok pripada Muranezima, kad se zatvori u svoju staklenu ljušturu, onako kako to radi već punih osam stoljeća. Zbog straha od toga da česti požari u fornaceama slavnih venecijanskih majstora staklara ne pretvore u pepeo cijeli grad, Veliko vijeće i dužd Pietro Gradenigo odredili su 1291. godine da se sve radionice moraju iz Venecije preseliti na Murano.
Serenissima se u to doba, zahvaljujući umijeću svojih staklara koji su upotrebljavali tehnologije istočnog Mediterana i natrijev pepeo iz Sirije oplemenjujući ih vlastitim tajnim recepturama i umjetnošću, prometnula u glavnog proizvođača predmeta od stakla. Engleski i češki konkurenti mogli su samo sa zavišću gledati kako, uz pomoć venecijanskih trgovaca, vladaju tadašnjim europskim tržištem. Majstori staklari bili su od tolike važnosti da su u novom domu uživali mnoge privilegije. Imali su gradonačelnika, Gradsko vijeće, pravo kovanja vlastitog novca itd. Međutim, otok im bijaše zatvor. Strahujući od toga da će se njihove tajne otkriti, nisu ga smjeli napuštati osim uz dopuštenje najviših venecijanskih vlasti. U slučaju da su to ipak učinili, slijedila je konfiskacija cijele imovine. (…) Više pročitajte u 269. broju Mora.
Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe
