Los Roques jedan je od posljednjih karipskih krajeva gdje se može doživjeti samoća i divljina, bez tisuća jahti i turista
Kao i puno putovanja na koje odem, moj odlazak u Venezuelu bio je iznenadan, neočekivan i apsolutno dobrodošao. Nisam morao previše istraživati sadašnje stanje u zemlji jer agencija Wild Sea Expedition s kojom radim Venezuelu je posjetila još prošle godine s prvom grupom avanturističkih fly fishing ribolovaca. Preciznije, lokacija koja nas je zanimala – otočje i nacionalni park Los Roques – davnih je devedesetih bila izuzetno popularna. Jedna je od najjužnijih odredišta Kariba, a za nas ljubitelje gusara ima dodatnu privlačnost.
(…)
Po mene su došli pješice, bosi, jer je aerodrom udaljen svega pet minuta hoda po pijesku od našeg smještaja, a tamo su bili i naši gosti. Mjesto je jako malo, zeleno, puno palmi, bez ikakvih velikih građevina i turistički se objekti ne ističu izgledom ili visinom, što je danas zbilja rijetkost. Na ulici spavaju mazni miroljubivi psi, ljudi su redom topli i dragi, sve je usporeno. Suprotnost Los Roquesa i glavnog grada, Caracasa, je šokantna. Prije nekoliko godina uveli su trajekt iz Caracasa, ali kada su ljudi počeli masovno dolaziti, odmah se raširio kriminal pa je linija ubrzo ukinuta i otok je sada rezerviran za one koji si mogu priuštiti avionsku kartu, što je automatski filtriralo problematične posjetitelje. (…) Više pročitajte u 271. broju Mora.
Napisao i snimio:
Robert Pljušćec