Duba Pelješka, posljednje ljeto bez mosta
Stanovnici ubavog naselja na krajnjoj sjeverozapadnoj obali Pelješca jednom su nogom u Neretvanskom kanalu, a drugom na ušću Mississippija gdje drmaju uzgojem kamenica
Prvi su dani jeseni, a mi još plovimo babljim ljetom. Bonaca kao ulje, sunce nas kupa svjetlošću ali ne i onim ljetnim nepodnošljivim žarom. Bit ćemo lišeni užitka jedrenja, no to je jedino što će nam faliti. Uputili smo se iz Krvavice i tamošnje marine Ramova put Dube Pelješke, usamljenog naselja i posljednjeg put zapada na sjevernoj obali Pelješca. Čemu Duba kad uz ovu obalu rijetki nautičar plovi, a u njenoj lučici se nađe vez tek za jedan do dva njihova broda i to ako ih nije zauzeo kakav izletnički brodić što dovodi kupače na neke od najljepših jadranskih plaža? Razlog je u onoj velikoj konstrukciji koja se kad se približimo punti Sućurja nazire put istoka — Pelješkom mostu. On će ovu divlju, gotovo nedirnutu ljepotu učiniti znatno bližom gomili turista, a kad se to dogodi eto i investitora koji će kupovati maslinike, pretvarati ih u građevinsko zemljište, graditi apartmane… a onda: adio Pelješac, adio Mediteran kakav si nekad bio, adio ljepoto, adio pameti. Možda je to tek moj strah od već viđenog, nakaze u koju se pretvorila moja Makarska ali i Zavalatica na Korčuli i još puno naših lipih malih mista koja više nisu ni lipa ni mala i od kojih u širokom luku bježe oni gosti kakve bismo htjeli i koji ovakvim prostorima prirodno pripadaju. I zato idemo tamo dok je još sve po starom pa, ako se naši strahovi obistine, imat ćemo barem ovu reportažu za uspomenu.
Prošli smo svjetionik kod Sućurja, bacili pogled na baržu i dizalice što grade novu trajektnu luku i uzeli kurs ka Dubi. Kad odjedanput pred nama i okolo nas more vrije. Vidi se da je neki predator u akciji, a deseci galebova klikću i traže svoj dio plijena. Promatramo malo bolje i vidimo tune u lovu. Svakih nekoliko trenutaka zapjeni se more i ukažu se peraje i leđa lijepih primjeraka, sigurno dužih od metra. Kolika su to jata teško je procijeniti, ali nisu mala. Sreli smo ih u tih nekoliko milja barem dvadesetak, u nekim trenucima vidjeli smo ih na različitim stranama barem četiri ili pet u istom času. Očito ih je ovaj dio Neretvanskog kanala pun ovih dana. Čudi nas jedino da ne vidimo nikoga da ih lovi. U ovo doba nema lovostaja na tune. Pitat ćemo u Trpnju Jakova Begovića, jednog od najboljih lovaca tuna u ovome kraju zašto je tomu tako. Preplovili smo tako posljednjih šest milja i spremamo se pristati u Dubu, ali događa se ono čega smo se plašili. Jedino mjesto na kojem možemo vezati našu jedrilicu zauzela je posada Grand Banksa koja tu namjerava prenoćiti. Mjesta bi se našlo na krajnjem, izlomljenom dijelu lukobrana, no počela je tramuntana i tamo bi nas valjalo pa odlučujemo primijeniti Plan B. — danas ćemo se vezati u Trpnju, iznajmiti auto i tako stići do Dube. A doplovljavanje ostavljamo za sutra ili prekosutra.
Nova trpanjska riva
Za malo više od pola sata, nakon što smo prošli uz plaže Dube i Divne, obje divne i krasne, evo nas na vezu u trpanjskoj luci zaštićenoj onim toliko karakterističnim lukobranom što se s obje strane nastavlja na greben s Gospinim kipom Zvizda mora na vrhu. Volim ovdje doći i ljeti jer je rijetko gužva u luci, ona nije na ruti čarteraških plovidbi, pa kad u petnaestak milja udaljenom Lovištu zna biti i po stotinu jahti na vezu i na sidru ovdje ih bude tek desetak i još koja na sidru u uvali Luka. Sad smo jedini gosti koji će ostati noćiti na vezu uz rivu. Lijepi Pershing 65 s talijanskom zastavom vezan na mulu s druge strane trajektnog pristana otplovit će u predvečerje, a na njegovom mjestu vezat će trabakul koji po otocima prevozi grupe biciklista. Još jedan će stići malo kasnije pa vezati na rivu do nas. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.
Piše: Marin Srzić
Foto: Mladen Šćerbe
