Isplovili smo u kratku zimsku đitu u Kornate, u doba kad rijetki u njih dolaze, izuzmemo li Murterine, Betinjane i Zaglavce, vlasnike krša i kuća po tamošnjim valama
Odlazim doma, nemam više tu što raditi — kazao nam je rezignirano Smiljan Turčinov, dok se sa suprugom ukrcavao u osammetarsku Adrianu i zatvarao kuću u Vruljama.
“Do prije dvije godine u ovo doba imao sam pedesetak ovaca i dvadesetak janjadi, a sad imam 18 ovaca i niti jedno janje. Kako se izlegu i zableje, stignu čagljevi i zakolju ih. Pojedu iznutrice, isišu krv i odu. Kad više ne bude janjadi potamanit će ovce, a onda jao si ga maslinama. Ovce u njima brste travu i grmlje, gnoje ih. Kad je prije dvije godine počela nestajati janjad i krenule priče da je kolju čagljevi, smijao sam se i komentirao da je za nestanak sigurno kriva koja bevanda previše… Ah, kako sam bio u krivu. U ribolov ne možemo, ovce nestaju, ostanemo li i bez maslina možemo zaboraviti sve ono radi čega dolazimo i živimo u Kornatima.”
Topal doček na Žaknu uslijed hladne siječanske tramuntane
Pratile su nas slične priče čitavog posljednjeg siječanjskog vikenda i naše kratke zimske đite u Kornate. U doba kad rijetki u njih dolaze, izuzmemo li Murterine, Betinjane i Zaglavce, vlasnike krša i kuća po tamošnjim valama. A i njih je u ovo doba malo, manje negoli inače. Spremajući se isploviti iz Betine, uzeli smo telefon u ruke i saznali da na Smokvici trenutačno nema nikoga.
Turčinovi su u Murteru jednako kao i Andrija Kero. Nikoga nema ni u Opatu. I Tito Ježina, kornatska legenda, iz Lučica je otplovio na kraj. Nema veze, idemo mi put Ravnog Žakna, znamo da u restoranu uvijek ima nekoga tko ga čuva. Možda je baš sad tamo Nikša Bakulić, chef. Zovemo Nikšu, javlja se odmah pa saznajemo da je kod kuće, ali na Žaknu je Margarita Ježina. Bit će joj drago da nam primi cimu i bude na usluzi. I bila je.
Dok smo stigli iz Zagreba i sa Raba, ukrcali stvari i spizu, pala je noć i zapuhala tramuntana. Za razliku od lanjskog siječnja kad smo se smrzavali obilazeći Pašman i Ugljan, ovoga puta nam je grijanje na brodu radilo besprijekorno pa smo jedva čekali doći na rivu na Žaknu, vezati se i u toplom spraviti večeru. A Margarita je, da nam i pri srcu bude toplije, upalila agregat i užgala svu rasvjetu ispred restorana. Dočekala nas je na rivi, primila cimu, pozdravila nas i odjurila natrag gledati rukometnu utakmicu.
Zimsku nirvanu teško će i zamisliti oni koji Kornatima plove ljeti
Ostali smo sami, izuzmemo li mladog mačka koji nam se uvalio u brod, za pravo Mladenu u krilo. Tramuntana se raspuhala, mi smo lagano kužinavali i pijuckali, na sigurnom i u toplom pitajući se mogu li uopće svi oni izletnici i nautičari što čitavo ljeto ovamo hrle uopće zamisliti ovu zimsku nirvanu u koju smo upravo uplovili. Nisu je narušila ni dvojica mladih ribara koji su na koćarici doplovili malo prije ponoći, vezali se i utihnuli ostavivši u zraku samo zvuk vjetra i kojeg vala.
Ustajemo prije sunca i šetamo pustim otokom. Emil Magić i Renato Burić pripremaju koćaricu za isplovljavanje. Kažu, potegnut će dvije kratke ruke, po četiri sata pa će se vratiti na Žakan. Momci su s Pašmana, a koćare tek godinu i pol dana. Emilu su trideset i dvije godine i oduvijek je sanjao o vlastitoj ribarici. U međuvremenu je ribario ostima i podvodnom puškom.
Brodić neobična imena Bilo mi je i vrime sa staklenim dnom s kojeg je nekad lovio dovukao je sa sobom i stoji vezan s druge strane gata. Prije tri godine dok je ronio zgazio ga je gliser i skoro je ostao bez ruke. Srećom, sve je na kraju dobro prošlo, ali s ostima nije moglo dalje i došlo je vrime da se maštanja o koćarici ozbilje. Malo je pomogla obitelj, nešto su posudili prijatelji i eto njega i Renata na moru u dvanaestmetarskom brodu… Nastavit ćemo kad se vratimo svi navečer.
Mi jedrilicu ostavljamo na vezu i Margariti na brigu jer po nas stižu nadzornici iz Nacionalnog parka, Damir Bašić i Nikola Stipica. Uskoro KIM 35 Power, inačica starog, dobrog Elana 35 pristaje s unutarnje strane rive pa Mladen, Teo i ja uzimamo ruksake s aparatima i pridružujemo im se na brodu. Damir i Nikola su u redovitom nadzoru parka. Obilaze ga svako jutro i poslijepodne, a pauzu za ručak, kad je ima, provode na pontonu pred karaulom u Vruljama. Raspitujemo se i kod njih koga gdje možemo naći jer oni to znaju najbolje.
Prazan Kornatski kanal bez ijedne jedrilice ili motornjaka
Dan je prekrasan, tramuntana je okrenula na lagani burin koji se u Kornatskom kanalu jedva osjeća. Nigdje nikoga. Dvije brodice iz kojih očito love rekreativci, ali niti jedne jedrilice ili motornjaka. Ne ide mi u glavu da baš nikome od vlasnika onih stotina brodica i jahti iz marina u Murteru, Betini, Jezerima, Pirovcu, Biogradu, Tribunju ili Vodicama, da ne spominjem puste porte, nije palo na pamet isto što i nama – provesti krasan zimski vikend na moru.
Ali baš me briga, mi smo tu i uživamo. Damir i Nikola su prave enciklopedije kurnatarskog života pa vrijeme dok plovimo kratimo pričom o zajedničkim prijateljima. Što tko radi, koga više nema…
Idemo najprije k Bebanima u Gujak. Mogli bismo reći i da ćemo Mudronjama u Lopaticu jer Beban je obiteljski nadimak, a uvalu domaći svijet zove po rtu koji je štiti. Tamo je uvijek netko od njih jer imaju veliko stado ovaca i makar su slobodne u ispaši treba ih paziti.
Čagljevi tamane janjad, pa je stado u blizini kuće ponad uvale
Telefoniramo, ali nitko ne odgovara. Pristajemo na ponton usidren malo izvan starog mandrača i iskrcavamo se. Nigdje nikoga, a onda pred nas dolazi njihov kućni pas. Hrvatski ovčar Tupe, a za njim Matej Beban. Sjećam ga se kao klinca kad smo ovdje počeli navraćati u doba dok su Konobu Beban vodili njegov otac Filip i stric Marin, a sad je on glavni. U Kornatima su svi, uključujući i Matejevu suprugu Sanju i prijatelja Gorana iz Vodica.
Bježimo sa sunca u kužinu, glavno zimsko utočište. Kava, travarica i razgovor o imanju oko kojeg posao nikad ne prestaje. Bebanovi, osim o konobi, brinu i o velikom stadu ovaca. Obično bi u ovo doba godine imali barem 120 janjadi, ali ove godine ih je jedva dvadesetak i plaše se da li će ijedan preživjeti. Čagljevi ih tamane samo tako pa ih, ne bi li spasili što se spasiti dade, drže u blizini kuće i u starinskom stanu stotinjak metara ponad uvale.
Ribolov na Kornatima je bolna točka, a sada i nesretni kojoti…
Nije im lako, kako god okrenemo, jer ovi naši kojoti ozbiljna su prijetnja zabijanja posljednjeg čavla u lijes ekosustava koji je u Kornatima vjekovima vladao. Bez bogatih pašnjaka, stara računica kaže da za opstanak jedne ovce u Kornatima treba škrte trave sa hektara površine. Otuda i oni suhozidi što se protežu od mora do mora koji dijele ovce od susjedovih i omogućavaju životinjama nesmetano kretanje u potrazi za hranom.
Nestanu li ovce, nestat će i dobar dio ponude u konobi jer lešo i pečena janjetina su uz ribu ono po čemu su poznati. I ribolov je bolna točka. U nacionalnom parku je zabranjen i može se loviti jedino s rekreacijskom dozvolom. A ona dopušta udicu, vrše i stotinu udica parangala. A izdaje ih se svega dvije stotine i za njih ne konkuriraju samo Murterini i Betinjani nego i sportski ribolovci sa svih strana. Nestanu učas kad krene prodaja i bez njih ostanu i mnogi Kurnatari. Pa se lovi s dozvolom i bez nje. A šibenska policija kontrolira akvatorij s četiri broda…
Čini mi se da, koliko god se vremena mijenjaju, i bez sumnje mnogo toga ide na moru na bolje, ima još puno toga što bismo morali učiniti želimo li sačuvati Kornate i taj autentični način života koji bi se slobodno mogao kandidirati za UNESCO-vu nematerijalnu baštinu. Jer koliko god bio surov i tegoban, to je ono što ovaj arhipelag čini posebnim i barem je dio razloga njegove zaštite.
‘Finche dura non paura’
U međuvremenu se postavljaju mamci sa životinjskim iznutricama koji bi čagljeve trebali privući na određena mjesta i u nekom trenutku omogućiti njihov odstrel. Dok se to ne dogodi, širit će se priče o njihovoj lukavosti, brzom narastanju populacije i nama tako drage teorije zavjere kako ih je netko namjerno donio na otok kako bi najprije otjerali ovce, a onda i ljude.
Pozdravljamo Bebane, krcamo se u brod i pravac Strižnja. Darka Šimata kod kojeg smo tamo obično navraćali nema. Otkad su mu kćeri završile fakultete, udale se i odselile zatvorio je konobu pa je manje razloga za bivati zimi u Kornatima. Zato vežemo na gat prekoputa pred restoranom Quattro. Velika je oseka i pazimo kako pristajemo. I ovdje nam ususret dolaze dva psa, Nera i Đina.
Idemo u posjet gospođi Nedjeljki Skračić. Ona je s pokojnim suprugom Perom još tamo krajem osamdesetih otvorila restoran koji danas vodi njen sin Jere, ali Kornate nije napustila. Naprotiv, na otoku je neprekidno skoro godinu dana, od proljeća prošle godine se nije makla iz Strižnje.
Ne računamo li odlazak do Vrulja. “Ako idem doma, znači da sam bolesna. Ovdje uživam, na miru sam čitavu zimu. Spravim ručak, pojedem, zapalim, popijem bevandu, slušam radio, pogledan televiziju. Navrati koji ribar pa popričam s njim. Finche dura non paura.” Društvo joj pravi Neno Alviž iz Betine koji po malo sređuje oko kuće i po kući, a navrati i Jere. Ostane dva-tri dana pa se vrati doma. A njoj je doma postala pusta Strižnja.
U kornatskoj ‘metropoli’ sad je neka druga, zimska rutina
Manje su, kao i obično puste Vrulje, metropola kornatska. Ne samo zbog tročlane posade djelatnika Nacionalnog parka što odrađuje sedmodnevnu smjenu boravka u Karauli, njihovom centru na Kornatu, nego i zato što je u tamošnjih četrdesetak kuća boravilo barem petnaestak ljudi. Lijepo je vrijeme sve izmamilo van.
Tkogod se vratio s ribolova, drugi većinom iz polja, radi se oko košnica, cijepaju drva, broje preostale ovce… Momcima iz Nacionalnog parka, Mili Kurkutu, Anti Karaumu i Marinu Stegiću glavna je briga raznošenje mamaca za čagljeve. Postavljaju ih na par mjesta, negdje i uz kamere koje ih snimaju, oprezne, lukave i proždrljive… U Karauli je u sezoni živo, tu spavaju rendžeri, borave biolozi, ekolozi i drugi znanstvenici koje zanima fenomen arhipelaga, ali sad je neka druga, zimska rutina.
Ljeti mala trgovina, ostatak godine ribarenje i maslinarstvo
Srećemo Ivu Lovrića u čiju smo konobu Sontela rado navraćali. Proveo je čitavo jutro radeći u masliniku, a sad sređuje po kući. Ima tomu tri godine kako se ne bavi ugostiteljstvom. I njegove kćeri su se udale i otišle, a njemu i ženi je bez njihove pomoći bilo nemoguće ugošćavati namjernike.
Jer Ivo je profesionalni ribar i kod njega se jelo samo ono što je sam ulovio. Tako se dogodilo da je baš razlog radi kojeg smo k njemu navraćali doveo do toga da sad sjedimo za stolom pred kućom za kojim smo uobičavali blagovati, a on nam kazuje o dućanu koji je pretprošlo ljeto otvorio.
Rad u trgovini u kojoj se opskrbljuju nautičari ali i gosti koji ljetuju u okolnim kućama dozvoljava mu da izjutra i navečer sjedne u gajetu i ode u ribolov. Zadržao je ribarski obrt jer bez njega bi mu u Kornatima bilo besmisleno živjeti. Baš je jutros ulovio i jednu lijepu veliku morsku mačku, sidrovaču pa će je osušiti. Za sedam, osam dana bit će bolja od bakalara. Usput saznajemo kako je ne treba soliti ako se dva sata potopi u more.
Sinoć su čagljevi stigli do samih kuća u Vruljama
Dok ćakulamo malo dalje Drago Šikić cijepa drva, Nada Turčinov ga promatra, Boris Šikić nešto radi pred kućom, Boris Turčinov Klepac je oko pčela, a zet Medinih, Jozo iz Splita i žena mu Snježa taman isplovljavaju, vraćaju se na kopno… A mi put pod noge pa prema Trtuši, vidjeti ima li još koga među maslinama. Doba je rezidbe i susrećemo Antu Šikića koji u karijoli pred sobom vozi sve što mu je za jutarnji rad u polju trebalo.
Završio je za danas s rezidbom i gnojenjem pa će doma na kasni objed. Dok dižemo dron, nedaleko nam prolaze ovce. Tridesetak ih je, a uz njih samo dva janjčića. Pitamo se koliko će još dugo jer čaglji su sinoć došli do samih kuća u Vruljama. Definitivno se nešto mora učiniti. Ali što? Možda i nas sad negdje iz prikrajka promatra neki od njih.
Dok se s Damirom i Nikolom kasno poslijepodne vraćamo na Žakan, saznajemo kako ih ima i na Lavsi i na Piškeri. Na Piškeri su ih snimili, a na Lavsi su im čuli zavijanje s nekoliko strana. Srećom, na Žaknu ih nema. Premalen je, a i ovaca nema. Možda tek njihove glavne hrane – miševa i štakora.
Ali tu nema straha za nas. Jer onaj mačak od sinoć, bezimeni, dežura kraj našeg broda čekajući porciju mlijeka i još štogod čime smo ga sinoć počastili. Dobit će opet, ali samo mlijeko a mi na brzinu pofrigane šnicle s jajima. Nisam baš inventivan kuhar, ali umor i glad su veliki pa jedva čekamo zaključiti objed čašom vina i opustiti se. Pao je mrak, a naših ribara nema. Možda su se otputili vanka plana u Biograd iskrcati ribu. Bilo bi nam žao, ali što se može. I ovako smo proveli lijep dan.
Mačak u moru! Trilje i kozice u brodskom hladnjaku…
Dan je ipak bio daleko od kraja. Negdje oko osam najprije izdaleka a potom sve glasnije čuo se zvuk motora. Rekao bih onog istog od sinoć. Točno, to su naši novi prijatelji, Pašmanci. Izlazimo ih dočekati i pozdraviti. Zadovoljni su s ulovom, ima tu svega. Ponajviše mola i kozica, pa škampi, dva velika lijepa kovača… Gledamo ih kako spretno sve sortiraju, posipaju ledom, slažu u veliku komoru i čiste brod.
Mladi su i puni poleta, veseli. Zovu na pivo kad završe posao, a u naš frižider sele moli, trilje i kozice poklonjeni za večeru i sutrašnji ručak. S nama je i onaj mladi mačak. Gledao je, gledao pa skočio na koćaricu, prošetao među kašetama i odjedanput se zaletio na drugu bandu broda i – pljus − upao u more.
Nikad u životu, a već prilično dugo traje, nisam vidio mačku u moru. Mrkli je mrak, do druge strane rive je barem četrdeset metara, ali riva je visoka i teško će se uspeti. Emil pali svjetlo na brodu, a Mladen i Renato kreću u akciju spašavanja.
Najedanput u tami ugledamo mačka kako pliva ka obali i to prilično brzo. Došao je pravo Mladenu koji se ispružio koliko je god mogao pod ruke i učas je bio vani. Kao da se ništa nije dogodilo, odšetao je negdje iza restorana osušiti se. A mi smo dva metra od mjesta gdje smo ga izvadili osvijetlili lijepog, velikog ugora kako traži štogod za večeru. Imao je naš mačak sreće.
Uz pivo u toploj kabini Grifa, tako je ime Emilovom brodu, ide priča. Najprije o fra Jakiju Gregovu, našem prijatelju s Pašmana, već više od dvadeset godina gvardijanu Franjevačkog samostana na Hvaru poznatom po umijeću lova ostima. Pa o tomu barataju li njima bolje stare ili mlade generacije.
Doznajemo kroz koje su sve peripetije prošli uređujući koćaricu. Najprije s motorom, pa vinčem, pa hidraulikom, pa izgubljenom mrežom, ali sad je ta četrdesetgodišnjakinja kao nova. Spremna da im dugo služi… Večer smo zaključili ponoćnim objedom. Moli u tisno na Mladenov način bili su za prste polizat. A čaša Skaramućina dingača točka na ovaj krasan dan.
PIŠKERA
Ujutro pozdravljamo Margaritu i našeg mačka i plovimo put ACI-jeve Marine Piškera. Tamo dežura Davor Turčinov, ali prije ćemo navratiti do Lavse. Dan je prekrasan, na brodu smo bez jakni. Uplovljavamo i ne vidimo nikoga, škure na kućama u Lavsi su zatvorene pa okrećemo provu put Panitule Vele. Na prvom gatu marine dočekuje nas Davor koji odrađuje svoju smjenu.
Deset dana na Panituli Veloj pa onda dvadeset doma i čitavu sezonu opet na otoku. Sve skupa provede tu dvije stotine dana svake godine. Zavidimo mu pomalo na ovakvom danu ali bude tu i teških južina, kišurine, bura kad jedva možeš pomoliti nos vani. Ove mu zime nije dosadno jer u marini se naveliko radi. Obnavljaju se restoran i kućice za smještaj uposlenika pa je na otoku, osim nedjeljom barem desetak radnika. Uz njih i udicu osama nije tako teška. A i prekoputa na Piškeri ima društvo.
Mladi OPG-ovac vraća život nekadašnjem ribarskom naselju
Krcamo se u Davorovu pasaru i odlazimo posjetiti Jakova Šikića. Taj tridesetsedmogodišnjak odlučio je, ima tomu pet godina, sudbinu svoje obitelji vezati za ovaj otočić naseljen još u doba Rimljana. Radi bogatih ribolovnih pošti bijaše na njemu u 16. stoljeću pravo ribarsko naselje s nekoliko kuća, četrdesetak magazina i crkvom. A prekoputa na Panituli, tada spojenoj pokretnim mostićem, u za njega sagrađenom kaštelu živio je pobirač poreza na ribu.
Već početkom 17. stoljeća magazini i kuće se postupno napuštaju, većinom se urušavaju i na Piškeri se boravi sve manje. Jedan od posljednjih koji je tamo održavao gospodarstvo bio je njegov djed po majci. Sada ga obnavlja Jakov koji je napustio posao u Plovputu, otvorio OPG, dobio nešto poticaja i vrijedno radi.
Provede kroz godinu na zimi pustom otoku deset mjeseci. Kad ga upoznaš, punog volje i ideja, jasno ti je da se ovdje vraća život i izvan sezone. Još uvijek živi u djedovoj kućici uz more u kojoj je sve u jednoj prostoriji – kuhinja, kreveti, stol za kojim se blaguje, ali na temeljima starih magazina izrasla je skladna, prava kurnatarska kamena kuća u kojoj će mu se praznicima pridružiti supruga i dva sina, prostorija za vrcanje meda i mali izložbeni salon s trgovinom.
Čagljevi prijete janjadi i na Piškeri, pa je stado zatvoreno
Tu će namjernik upoznati negdašnji i sadašnji život na Piškeri i moći štogod kupiti. Kaduljin med jer tu ima dvadeset i četiri košnice, ovčji sir, maslinovo ulje, smokve, a bilo bi i janjetine pod pekom da i na Piškeru nisu došli čagljevi pa već dvije godine od stada koje broji pedeset ovaca nema niti jednog janjca.
Zato sada gradi novu štalu za ovce u koju će ih zatvarati početkom prosinca i držati sve dok se ne ojanje i još neko vrijeme nakon toga. I usput hrani kojote iznutricama koju mu donesu rendžeri Parka nadajući se da će uskoro hajka i da će se osloboditi tog zuluma. Makar nam je bilo vrijeme za isploviti a i Jakov se spremao gajetom u Murter na dva dana, nije nas pustio dok nas nije počastio u staroj kući koju najčešće dijeli s mačkom Krajkom, jedinim društvom nakon naporna zimskog dana.
Polako, kap po kap došlo je vrijeme odlaska. Pozdravili smo se s Jakovom, pa potom i s Davorom i zaplovili pod Rašip i Manu da naš Teo vidi kako kornatski strmci izgledaju s površine mora. Pa potom opet nestvarno pustim Kornatskim kanalom do Opata i dalje Murterskim morem put prolaza između Radelja i Prišnjaka Malog. Stigli smo u suton, taman da se prije povratka u Betinu usidrimo pod Prišnjakom i osladimo Mladenovom ribljim juhom, mladim kupusom i friganim triljicama.
Tko zna kakva sudbina čeka kornatske čagljeve. U Nacionalnom parku, kako nam je kazao ravnatelj Šime Ježina ne bi im trebalo biti mjesta. Kako bi se uopće moglo pristupiti njihovom odstrelu, bilo je potrebno najprije dokumentirati stanje i usvojiti plan zaštite divljači. Sad ga imaju, već duže vrijeme navikavaju ih da dolaze na mrcilišta i uskoro, možda i dok ovaj broj Mora dođe u ruke čitatelja, na Kornate će lovci a postavit će se i zamke.
Usput će se pokušati ustanoviti broj čagljeva, stvarna šteta koju nanose ovcama jer one stradavaju i na druge načine, i uspostaviti trajni monitoring. Jer čagljevi su lukave, prilagodljive životinje koje nije lako otjerati. A kornatski nepristupačni kamenjar idealan je prostor u kojem se mogu dugo skrivati.
NAPISAO Braslav Karlić
SNIMIO Mladen Šćerbe
Originalno objavljeno u tiskanom izdanju Mora, veljača / ožujak 2022. godine.