Luka Šangulin treća je generacija obitelji iz Biograda koja se bavi brodarstvom, turizmom i nautikom. Danas operativno vodi Angelina grupu, koja ima 354 plovila u 15 baza od Pule do Dubrovnika.
Luka Šangulin treća je generacija obitelji iz Biograda koja se bavi brodarstvom, turizmom i nautikom, a iako bi netko mogao pretpostaviti da su mu davno postavljeni temelji olakšali profesionalni put, to nipošto nije tako. Naime, Luka nije samo slijedio i nastavljao, nego je kroz svoju poslovnu karijeru gradio, širio i otkrivao. Pritom često izlazeći iz zone komfora i brodeći neistraženim i rizičnim rutama.
Još od malih nogu je pomažući i radeći u obiteljskim tvrtkama naučio što su to odgovornost, trud i upornost. Ali i kako se ophoditi s kolegama, partnerima i – što je najvažnije – gostima. Ti zarana naučeni postulati doveli su ga do toga da danas upravlja jednom od najvećih čarter grupacija koje operiraju na Jadranu, s 354 plovila u 15 baza od Pule do Dubrovnika.
Luka Šangulin uz to je pasionirani jedriličar. S Petrom Jakovljevom osnovao je JK Briva, koji je revitalizirao jedrenje u Biogradu i okolici. Zadnjih godina potpuno ga je obuzela klasa Melges 24. I na Melgesu jedri s „obiteljskom“ posadom, u kojoj mu je na provi trenutno mlađi sin Miro, a za taktiku je zadužen njegov dugogodišnji jedriličarski kompanjon Tomislav Bašić.
Luka, vi ste treća generacija obitelji Šangulin koja se bavi nautikom i turizmom. Jeste li bili predodređeni za to?
Brodovi, brodarenje i održavanje brodova u krvi su cijele moje obitelji. Dide s majčine i očeve strane imali su brodove i vozili izlete na Kornate. Isto su, na višoj razini, nastavili moj otac i stric. I ja sam u tome otkad znam za sebe. Već s 2 ili 3 godine išao sam s njima na izlete, a u osnovnoj školi već sam uvelike pomagao i u škveru. Kasnije je otac krenuo u segment nautike i izgradio malu privatnu marinu u Biogradu. Nakon toga je uzeo zastupstvo Dufoura i pokrenuo mali čarter. To mu je bio dodatan posao, jer se prvenstveno bavio prijevozničkim i izletničkim brodovima.
Jeste li se odmah pronašli u nautici?
Meni je nautika otpočetka bila zanimljiva. Bio sam zaljubljenik u jedrenje, a dolazak stranih nautičara sredinom 90-ih otvorio mi je oči i dao ideju čime bih se mogao baviti. Osjetio sam da su mi jedrenje i nautika ljubav, ali i poziv. Bilo je puno prilika da se upustim u neki drugi, lakši posao, ali nikad sebe nisam vidio vezanog uz ured, ili veleprodaju koju sam studirao. Uvijek sam se vidio uz more. A na ekonomski fakultet u Zagrebu otišao sam s mišlju da se što prije vratim u Biograd i nastavim s obiteljskim poslom.
U čarter biznis ušli ste početkom stoljeća. Kako su izgledali ti počeci?
Čarter se u Angelini počeo raditi 2000., s tim da je otac i prije toga radio financiranje brodova za izlete i ribarenje pa sam i kroz to nešto naučio. Scena je tada izgledala potpuno drugačije, jer u to je vrijeme bila dopuštena strana zastava i imalo ju je 70-ak posto ljudi koji su kupovali brodove. Moj otac od početka je krenuo drugim putem i borio se da na hrvatskom moru plove brodovi pod hrvatskim zastavama. Uz njega sam počeo raditi 2005., čim sam se vratio s fakulteta. On je tada čak razmišljao stati s čarterom i baviti se gradnjom većih brodova za prijevoz. Međutim, ja sam u čarteru vidio potencijal i na kraju sezone 2006. preuzeo sam vlasništvo firme i odgovornost za nju.
Koji su bili vaši prvi potezi?
Kupio sam te godine, baš prije izbijanja krize, pet brodova za narednu sezonu – jednog Dufoura i četiri Bavarie. Bio je rizik uzeti te brodove i otac mi je morao dati jamstvo na svoju firmu. A meni je bio izazov dokazati i njemu i sebi da ta firma, koja je tada imala 16 plovila u čarter menadžmentu i nijedan u vlasništvu, može biti uspješna. Bilo je teško, pogotovo u doba krize. Od 2008. do 2012. praktički se nije moglo dobiti financiranje brodova, ali kriza je otvorila i neke mogućnosti.
Kako ste preživjeli krizu i koliko je bilo teško boriti se protiv velikih igrača?
Sjećam se odlazaka u Dusseldorf tih godina. Morao sam satima čekati da me neki agent primi, jer mi smo tada u Biogradu imali 16 brodova, a agenti su imali partnere s 40, 60 ili 100 bodova. Trebalo je stoga osmisliti proizvod koji će biti drukčiji i zanimljiv pa sam počeo nuditi All-inclusive čarter. S idejom da gost nakon što unajmi brod više ništa ne mora platiti. Mi smo na vlastitu štetu iz skučenog Cash flowa plaćali čišćenje i druge troškove, ali to je bio jedini način da se profiliramo i privučemo pažnju agenata. I uspjeli smo. A u vrijeme krize otvorila se mogućnost da direktno pregovaram sa škverovima o kupnji jednog, dva ili tri broda godišnje. Nekako smo uspijevali to kreditirati ili prodati nekim vlasnicima i tako je naša flota pomalo rasla.
Kojim tempom je rasla?
Nakon 10 godina Angelina je već operirala u četiri baze i imala oko 100 brodova. To je bio velik, gotovo nerealan rast. U to vrijeme Hrvatska još nije bila u EU pa sam radio s partnerom iz Austrije preko kojega sam u menadžment primao dosta Austrijanaca. Klijenti su puno više vjerovali nekome iz svoje zemlje, koga mogu tužiti ako stvari krenu loše.
Angelina je oduvijek obiteljska firma. Koliko vam je to pomoglo ili možda odmoglo u poslu?
Taj obiteljski način poslovanja bio je možda i ključan da firma u najtežim trenucima opstane, jer obitelj se uvijek stisne skupa kada dođu teška vremena. Jedan čovjek koji je dugo bio u očevoj firmi i danas je base manager u našoj prvoj bazi u Biogradu. Postao je dio obitelji. Naravno, danas kada imamo 15 baza teško je imati takav odnos sa svim zaposlenima. Ali rekao bih da je 15 do 20 posto radnika u firmi jako dugo i tretiramo ih kao dio obitelji.
A što je bilo otegotno?
Otegotno je možda bilo to što sam imao pritisak da ispunim svoja očekivanja i da ne iznevjerim povjerenje koje su mi ukazali roditelji. To je bio velik teret, ali i poticaj da ne odustajem. Uvijek govorim da je najgore odmah odustati kada nešto ne ide. Treba gurati do kraja, vjerovati u svoju viziju i eventualno je korigirati s obzirom na razvoj situacije. I stalno učiti, na svojim, ili još bolje tuđim greškama. Tako je u životu, u poslu i u jedrenju.
Jeste li te 2006. kada ste preuzeli Angelinu mogli naslutiti da će Hrvatska postati zemlja s najvećom čarter flotom na svijetu?
Da ćemo biti najveći, teško je bilo očekivati, iako Hrvatskoj gravitiraju turisti iz puno europskih zemalja. I naša ljubaznost i agilnost dovela je do toga da tržište tako naraste. Pitanje je međutim znači li brojnost nužno i uspješnost. S obzirom na kapacitet tranzitnih luka na otocima mislim da smo došli do nekih vršnih kapaciteta. I da bi nas korekcija od 5 ili 10% na dolje dovela do neke samoodržive brojke. Koliko god se izgradi marina na kopnu, koje su u pravilu uspješne i profitabilne, toliko nitko ne ulaže u privezišta, tranzitne luke i marine po otocima.
Nautički turizam zlatna je koka. Kako se, po vašem mišljenju, država odnosi prema toj industriji?
Nakon rata, pa sve do 2002. poticale su se investicije i smatram da je država tu donijela dobru odluku, jer potakla je razvoj nautičkog turizma i privukla vlasnike i investitore. Kada je čarter flota donekle narasla donesena je odluka o uvođenju hrvatske zastave i smanjenju kabotaže. To je također bio dobar potez. Puno se napravilo i po pitanju regulative o opremljenosti brodova i sigurnosti plovidbe pa sada čak imamo više standarde od onih koje EU propisuje. Bilo je i loših poteza, sjetimo se samo famoznih trošarina, a i dalje ima dosta administrativnih nedorečenosti. Aktivan sam u udruzi čarteraša i udruzi nautičkog turizma te često imamo sastanke na kojima pokušavamo riješiti te probleme. Država ne želi utjecati na broj plovila i dopušta liberalno tržište. Premda bi možda trebali početi razmišljat da se na nekim područjima koja već pucaju po šavovima uvedu neka ograničenja.
Nakon postpandemijskog buma, čarter zadnje dvije godine stagnira. Što mislite, kako će se razvijati?
Mislim da će se stvari stabilizirati, možda već sljedeće godine, ali to naravno ovisi o geopolitičkoj situaciji. Svakako, vjerujem da će doći do smanjenja broja brodova, jer privatnici ih prodaju, a velike čarter tvrtke odvoze u druge regije. Oslobodit će se tako dio vezova pa će onda i marine morati sniziti cijene. Doći će do nekog realnijeg omjera. Sada su cijene komercijalnih vezova u nekim našim regijama na razini Palma de Mallorce, gdje čarter radi tijekom gotovo cijele godine. Također, pokazuje se da velik broj malih tvrtki ne želi ili ne može nastaviti poslovanje. U čarter je zadnjih godina olako ušlo puno domaćih i stranih tvrtki koje su kupile 5, 10 ili 20 brodova. Njihov broj će se smanjiti, a nastavit će raditi neke uhodane manje obiteljske tvrtke. Ili veliki sustavi, u koje se Angelina, zajedno s Ultrom već pretvorila.
Angelina grupa danas posluje pod okriljem investicijskog fonda Findos. Kako je došlo do toga?
Željeli smo vidjeti koliko smo postigli i stoga smo 2019. ušli u partnerstvo s njemačkim fondom koji ulaže u obiteljske tvrtke. Ali ostavlja osnivače kao suvlasnike i izvršne direktore. Dakle, riječ je o fondu koji vjeruje onima koji su stvarali posao. To je bio logičan potez, jer natjecali smo se s velikim kompanijama kao što su Dream Yacht, Navigare, Moorings ili Nautic Alliance. Te kompanije kupuju puno brodova i stoga od škverova dobiju puno povoljnije cijene. Odgovor na to mogao se naći samo spajanjem s nekim strateškim partnerom. Sada u pregovorima možemo dobiti slične uvjete kao te velike kompanije. Prednost je što i dalje imamo taj obiteljski pristup i lokalno znanje. To je presudno, jer goste treba znati, cijeniti i njegovati.
Operativno vodite Angelina grupu, a u toj grupi su još tvrtke Ultra i Jadranka. Koje su prednosti zadržavanja tih brendova?
Osnivači u Jadranki i Ultri ostali su raditi s nama. Emil Tomašević je prije godinu dana izašao iz vlasništva Ultre, ali osnovana je nova firma Ultra Alegria. U njoj je 50 posto vlasnik Ultra, a 50 posto Emil. S tom firmom krenuli smo u za nas novi segment mini jahtinga i to s katamaranom Fountaine Pajot 67 koji ima punu posadu. Spajanjem smo dobili priliku centralizirati poslovanje, uvesti zajedničku nabavu i regionalnu organizaciju. A u multibrendingu vidimo priliku da poslovanje segmentiramo.
Na koji način?
Da Ultra bude premium i sportski brend, a Angelina pokriva bazni segment poslovanja – bareboat čarter. Na ovaj način možemo implementirati sistematizaciju i standarde kada otvaramo neku novu bazu. Ili ako se odlučimo za kupnju nekog čartera koji ima dobar portofolio i dobre radnike. Inače, kada smo dosad birali koga ćemo kupiti, nismo gledali samo na povrat investicije, nego na cijeli portfolio djelatnika i energije koju kupujemo s tim društvom.
Tko je sve u Angelina grupi i s koliko brodova operirate?
Angelina grupa trenutno ima 354 plovila u 15 baza od Pule do Dubrovnika. Operiramo s tri brenda: Jadranka, Angelina i Ultra, a mimo toga imamo i agenciju u Austriji. Također, imamo zastupstva u Austriji i Hrvatskoj za Bali i Fountaine Pajot katamarane te Dufour i Beneteau jedrilice.
Vi ste treća generacija obitelji Šangulin koja je u nautici. Dolazi li i četvrta generacija?
Nadam se! Imam troje djece, od 8, 12 i 18 godina. Dvoje starijih jedre sa mnom na Melgesu, a mlađa kćer ne može dočekati svoj red. More, sol i jedrenje već su im ušli u kožu. A u našoj obitelji uvijek se radilo, tako da i oni sada već rade ono što mogu.
Spomenuli ste klasu Melges u kojoj ste aktivni od početka njenog procvata u Hrvatskoj. Kako ste se odlučili u to upustiti?
U Melgesima sam se aktivirao kada se u hrvatskoj stvorila kritična masa. A kada se Filip Jurišić zbog olimpijskih obaveza povukao, izabran sam za predsjednika hrvatskog udruženja klase. Mislim da su Melgesi 24 najbolja stvar koja se dogodila hrvatskom jedrenju. Prije sam jedrio na X-u i Dufouru 40 i bio na puno regata, klasičnih i po ORC-u. Ali mislim da je jedrenje u monoklasi neusporedivo s tim. Moj stariji sin Lucijan prije je jedrio s nama, a sada vodi svoju U25 posadu. Ideja je da s Tonkom Ramešom, koji je prijatelj i kum, oformimo još jednu posadu.
Što je tako privlačno i zanimljivo kada govorimo o Melgesima?
Klasa Melges okupila je najbolje hrvatske jedriličare, narasla je u rekordnom roku i podigla kvalitetu našeg jedrenja na nevjerojatnu razinu. Prepoznali su to i vani pa sada strane posade redovito dolaze na naše regate. Nedavno sam izabran za predstavnika Europe u Međunarodnom udruženju klase i mogu kazati da se naš glas sluša i uvažava. Standard naših regata koje vodi tim oko Marka Mišure na najvišem je nivou. Uveli smo Robo bove i Vakaros sistem, a prvi smo na svijetu uveli smo i posebnu kategoriju mladih, U25 posada. Dogodine u svibnju organiziramo Svjetsko prvenstvo u Puli i potrudit ćemo se da to bude vrlo posjećena i uspješna regata. Regata koja će svijetu predstaviti ljepote Hrvatske, ali i kvalitetu naše flote. Paralelno planiramo organizirati i U25 SP.
Originalno objavljeno u tiskanom izdanju magazina More
Razgovarao: Lari Lulić
Snimke: regate.com.hr, IM24CA / Zerogradinord, arhiva More
